Italija je sudjelovala u Prvom svjetskom ratu 1915.-1918. s namjerom da oslobodi “Trento i Trst”, odnosno austrijska područja naseljena stanovništvom talijanske kulture i jezika. Dana 4. studenoga 1918. obilježen je – a obilježava se i danas – Dan pobjede, koji se u cijeloj Italiji slavio paradama, svečanostima i govorima ispred slavljeničkih spomenika i ratnih groblja. Šest stotina tisuća mrtvih koji su žrtvovali svoje živote za jedinstvo nacije i oslobađanje talijanskih zemalja od tuđinskog jarma bili su jedini heroji tog rata.
Režim koji je vladao u to vrijeme je u propagandne svrhe naglašavao ovu nacionalističku egzaltaciju na novim otkupljenim područjima kako bi ubrzao talijanizaciju slavenskih i njemačkih manjina na tim novim stečenim područjima; bili su neosjetljivi ako je to izazvalo poniženje brojnih talijanskih građana, koji su bili prisiljeni služiti vojsku u austrijskoj vojsci, i teško potisnutu bol za udovice i siročad svojih palih, prisiljeni pljeskati onima koji su bili uzrok njihove žalosti. Ove godine neke općine regije Trentino požalile su se na ovu stogodišnjicu nepažnje.
Kako su rat doživjeli trentinski i julijanski austrijski građani koji su govorili talijanski? Ovo je priča o njihovom osobnom svjedočanstvu…
Austro-ugarski car Franjo Josip bio je prosvijećeni monarh koji je vladao nad 12 etničkih skupina, a to su Nijemci, Mađari, Česi, Poljaci, Ukrajinci, Rumunji, Hrvati, Slovaci, Srbi, Slovenci, Talijani i Bošnjaci u Bosni. Franz Josip dopustio je svakoj etničkoj skupini da njeguje vlastitu kulturu, jezik, školu, vjeru i tradiciju u najširem društvenom suživotu. Austro-ugarska vojska je dakle bila sastavljena od vojnika različitih jezika koji su se brinuli da ne stvaraju pretjerane poteškoće u izvršavanju zapovijedi. Zbog toga su službeni i zapovjedni jezici bili njemački, dok se za upute koristila najmanje jedna petina vojnika, a časnici su svaki put morali biti shvaćeni na jezicima svojih vojnika .
U južnim pokrajinama Carstva – Furlaniji, Trstu, Istri i Austrijskom primorju– bila je stacionirana 97. pješačka pukovnija, osnovana od 1883. godine, koju su činili ne samo vojnici koji su govorili talijanski – koji su činili većinu – također i Slovenci i Hrvati sposobni govoriti i razumjeti talijanski. Kad su 1914. naši ljudi poslani u borbu na 1000 km udaljenosti iz Trsta, u Lavovu u ukrajinskoj Galiciji protiv Rusa, otišli su pjevajući “Gigia Valzer”.
Tko je bila Gigia Valzer?
“Gigia Valzer” bila je pjesma pjevana u zboru uz vojnički korak, koja je nagnala misliti na daleku obitelj, ali sa suosjećanjem prema dezerterstvu i željom da se vrati kući i oženi tu mitsku ženu koja je bila česta pojava u krčmama i konobama. Možemo reći da je Gigia Valzer bila preteća 20 godina kasnije sofisticiranije Lilì Marlen, koja je bila san svih njemačkih vojnika na fronti, s tom razlikom što je “Gigia Valzer” bila suprotnost jer je bila antimilitaristička pjesma.
Tekst pjesme:
Marširamo, marširamo,
Kuca mi srce dok marširamo
Svijetli, svijetli
Plamen ljubavi
Kad vidim vojnika kako bježi.
I kad prođe
Satnija
Osjećam kako mi noge drhte
Drhte mi noge
Želio bih se oženiti Gigiom Valzer.
Naši ljudi nisu rođeni da ratuju, nisu bili ratnici kao Prusi ili Bosanci, koji su na talijanskom frontu opisani kao strašni u obrani položaja bodežom, nesalomljivi i neustrašivi, do te mjere da su kraljevski napadi uvijek bili usmjereni protiv ostalih vojnika Carstva jer tamo gdje su Bosanci bilo je uvjerenje da neće proći. Naši su nalikovali na Furlane, na one Furlanije, koji su hrabro na talijanskoj fronti jedni drugima davali hrabrost govoreći: „Ako dođu, bježimo ća; ako ne, onda budimo ustrajni”.
Druga pjesma je govorila:
“I gore u Galiciji i Karpatima
odjeveni kao klaunovi morat ćemo umrijeti”.
I jo kaže:
“Tu se jede, tu se pije, tu se pere posuda.
Vikat ćemo “Demoghela” (Bježimo) do posljednjeg daha.”
Vikali su “Demoghela” u smislu da bježe.
I majke su pjevale: “Nije imao niti dvadeset godina, sada je u Galiciji, išao je umrijeti”.
Tako je 97. pukovnija dobila nadimak “Demoghela” pukovnija: pukovnija onih koji bježe, koji bacaju oružje i koji dižu ruke u znak predaje kako bi svoju kožu vratili kući.
Vatreno krštenje 97. održano je 26. kolovoza 1914. i bila je apsolutna katastrofa: više od 70 posto pukovnije je nastradalo, što od smrti, ranjavanja i ponajviše dezerterstva. Odmah je Vrhovno zapovjedništvo naznačilo 97. pukovniju kao žrtvenog jarca za ozbiljan poraz, a zapovjednik austrijske vojske grof Pflanzer-Baltin prozvao je naše časnike i vojnike i javno ih vrijeđao iz prijezira za sramotni poraz.
Reakcija među našima bila je trenutna i časnici su – riskirajući vojni sud zbog neposlušnosti i nepoštivanja procedura – odlučili izravno zamoliti cara da se uvreda povuče i oda počast 97. pukovniji.
I tako se dogodilo da je isti grof Pflanzer-Baltin kasnije ponovno okupio časnike i trupe dajući zadovoljštinu našima, ali ostaje činjenica da su stvari u Galiciji išle “naopako”.
To nije bio slučaj za Riječane koji su se borili u mađarskom Honvedu, budući da je Rijeka bila zaseban corpus separatum Mađarske. Francesco Resaz, dvaput ranjen, osvojio je četiri brončane i dvije srebrne medalje, a predložen je za zlatnu medalju s pravom na titulu nacionalnog heroja. U Pečuhu, 200 km. iz Budimpešte, građani su im 1932. godine posvetili bareljef u bronci i mramoru sa sljedećom posvetom:
Kraljevska mađarska 19. pješačka pukovnija Honved iz Pečuha
Na vječnu slavu boraca IV riječkog bataljuna.
I dok su austrougarski Talijani poslani u Galiciju “nevini da umru” za cara, car je – odmah nakon što je Italija ušla u rat 1915. – internirao austrougarske talijanske civile u logor za interniranje Tapiosuly (danas Sùlysàp) na 36 km. iz Budimpešte, cijele riječke obitelji koje su se smatrale kompromitirane iredentizmom. Internirano je oko 800 ljudi iz Rijeke, od kojih je 149 umrlo od pothranjenosti, prehlade i kolere, rođeno je 17 djece i sklopljena su i dva braka. Židovi su umjesto toga bili internirani u Kiskunhalas i tretirani su bolje od naših.
Godine 1996. delegacija Društva za proučavanje riječke povijesti iz Rima otišla je na mjesto i postavila spomen-ploču s ovim tekstom:
“Ovdje je pokopano 149 Talijana iz Rijeke. Società di Studi Fiumani iz Rima ostavlja zadatak čuvanja prošlosti plemenitom mađarskom narodu kao vječni podsjetnik na grad koji mu je pripadao.
Gradonačelnik Sulysàpa – rekao je tom prigodom: “Ispričavamo se za nepravdu koju su pretrpjeli vaši sugrađani”.
No, što se dogodilo sa “sretnicima” koji zarobljeni od strane Rusa?
Procjenjuje se da je najmanje 25.000 vojnika iz Trentina, Trsta, Istre, Rijeke i Dalmacije austro-ugarske vojske zarobljeno od strane Rusa.
Iz tog razloga, Italija je odlučila poslati potpukovnika karabinjera Cosmu Manera u Rusiju s ciljem da uvjeri ove jadne vojnike da se upišu u novoosnovanu “Talijansku vojnu misiju” i stignu na talijanski front da se bore za talijansku vojsku i oslobode svoje zemlje pod austrijskim jarmom.
Život u ruskim logorima bio je čista borba za preživljavanje koju su karakterizirali glad, hladnoća, snijeg koji pokriva krovove, uši, bolesti i beznađe, pa nije bilo teško pronaći volontere koji su odabrali ovu opciju. promijenili austrijsku uniformu s talijanskom sivo-zelenom. Unatoč tome, njih oko 10.000 nije prihvatilo ucjenu povratka kući što zbog odanosti caru, što zbog toga što više nisu htjeli čuti o ratovima nakon užasnog iskustva koje su doživjeli u Galiciji.
Također su vođe rastuće komunističke pobune Trocki i Lenjin posjetili “talijanske” zatvorenike i rekli zatvorenicima: “Pridružite se revoluciji proletarijata; izgubit ćete jedino lance, a neki od njih su se pridružili revolucionarnoj vojsci. Među njima je i Riječanin Guerrino Zustovich koji je stao na stranu “crvenih” i nakon rata se godinu dana vratio kući pješice s dragocjenom fotografijom koja ga prikazuje zajedno s dvojicom vođa Oktobarske revolucije.
Zarobljeni Riječani i Istrijani bili su koncentrirani u Kirsanovu i odavde je njihov povratak u Italiju organiziran preko luke Arhangelsk prolazeći kroz luke Francuske i Engleske, što bi uključilo dva putovanja za ukupno 4000 ljudi ali operacija je otkazana zbog leda koji je blokirao plovidbu u zimskim mjesecima i jer je u međuvremenu izbila ruska Oktobarska revolucija.
Austrougarski Talijani- koji se više nisu mogli vratiti u Italiju – prebačeni su u Vladivostok i istočni Sibir radi potpore antirevolucionarnoj vojsci i garnizona na Transsibirskoj željeznici, a dio u Kinu gdje se Talijanska koncesija nalazila u Tientsinu.
Kako to uvijek biva, u povijesnim knjigama koje govore o Prvom svjetskom ratu čitamo samo o velikim bitkama kod Verduna, Marne, Caporetta i Soči, dok se malo govori o surovosti bitaka na ruskom frontu.
Kada je stigla aneksija Julijske Krajine i Rijeke Italiji, upadljivi vojni gubici austrougarskih Tršćana i Riječana u Galiciji, logoraši Tapiosulya, slava Honvedskih Riječana i tragedija 97. pukovnije zanemareni su od talijanskih vlasti kako bi ustupili mjesto samo palim borcima koje su borili za talijansku vojsku i pobijedili protiv Austrije, u njihov spomen podignute su ploče, nadgrobni spomenici i spomen-spomenici.
