Home Kolumne KOMENTAR Borisa Bradarića: Cipelarenje mrtvog gazde

KOMENTAR Borisa Bradarića: Cipelarenje mrtvog gazde

622
0
Piše: Boris Bradarić

‘Hrvatskoj treba terapija realnošću. Sve dok Hrvatska ne pristane na dijagnosticiranje svog stanja neće se izvući iz krize. A zajednički problem svih zemalja bivše Jugoslavije, a posebice Hrvatske, jest neiskustvo sa slobodom. Imamo još uvijek vazalski, čak kmetski mentalitet. U odsutnosti gazde se samouništavamo, a najlakše podnosimo stranog gazdu’, izjavio je ne tako davno znanstvenik Miroslav Radman. Kako je ‘Gazda’ postao naš domaći ‘Gazda’ o tome će se naveliko pričati sljedećih pedesetak godina, ali zapanjujuće je kod nas Hrvata, a možemo to povezati s ovom Radmanovom izjavom, reakcija javnosti, politike ali i medija u tome tko će jače udariti po mrtvom konju, pardon Gazdi.
Recimo da je operacija Merkator uspješno provedena i da Lidl nije oduzeo, uz pomoć jeftinih kredita Svjetske Banke (http://www.dw.com/hr/kako-lidl-gazi-lokalne-poljoprivrednike/a-18649999), dio tržišta Konzumu, danas bi Gazda bio Gazda ne samo Agrokora, nego vjerovatno i cijele Hrvatske.
Siguran sam da ga običan puk, političari ali i mediji ne bi usudili gledati u oči kada bi prolazio ulicom. Svi bi stali i gledali u pod dok on ne prođe. Ali eto, Gazda se spotaknuo i pao na ulici. Glavom je udario o pločnik i ostao bez svijesti. U Japanu Gazde, male i velike, jedanput na godinu u tvornicu donesu svoju sliku u obliku statue. Kada se Gazde povuku radnici mogu sve svoje frustracije iskaliti na njihovom dvojniku, kako bi sljedećih 364 dana u godini poslušno mogli raditi svoj posao, i pomagati Gazdi da se ne posklizne. Nažalost, naš hrvatski ‘kmetski’ mentalitet nam to ne dozvoljava, nego se natječemo tko će jače udariti mrtvog konja. Oni koji su uvijek imali spuštene glave, udaraju prvi kada osjete da se on ne može podignuti. Udaraju jako i nemilosrdno, i to po vitalnim organima. To su frustracije onih koji nikad ne hodaju uzdignute glave.
Kada se prošetate po upravnoj zgradu Agrokora onda će vam imena ljudi na vratima kancelarija puno toga reči. Djeca političara i stranački uhljebi svih boja. Pravi Gazda ne gleda stranačke boje, pravi Gazda sve udomljuje. Kada državi trebaju kadrovi da vode osjetljiva ministarstva, Gazda ih ravnoduzno prepušta. Kada treba neke strateške industrije postaviti na koljena on je opet tu. U igri prestolja jedino je bitno da se nikad, ama baš nikad ne posklizneš.
Gazde postoje u bilo kojoj naprednoj liberalnoj zemlji. Moj ‘Gazda’ je gospodin Kristian Siem, jedan od nabogatijih ljudi Norveške a možda i Evrope. Koja je razlika izmedu mog Gazde i vašeg Gazde? Jedina razlika je u političarima i sustavu koji su ga kreirali. Čuli ste za izreku, kakav narod takvi i političari. Prema tome, ako se sve to nadovezuje jedno na drugo, narod, mediji pa političari, onda je vaš Gazda ustvari slika vas samih. Kažu neki veliki poduzetnici da je Gazdu ubila velika bahatost i da je izgubio osjećaj poslovne realnosti. Šta da? Kako to da je on došao u to stanje, a moj Gazda nije?
Eto ovih dana slušam da su bolnice nanizale novih 3 milijarde duga i da kasne s plaćanjem preko 300 dana. Razmišlja se o gradnji treće trake izmedu Karlovca i Zagreba, a ni prijašnje kredite za auto ceste ne možemo vratiti. Grade se društveni vrtići, a ne privatni te subvencionira boravak svima bez obzira na socijalni status. Grade se muzeji i šminka grad, a ljudi odlaze jer nema posla. Mogao bih vam naći na tisuću primjera na državnoj i lokalnoj razini i uvjeriti vas da ima jako puno malih i velikih Gazda među vama ali i onih koji kroz život hodaju pognute glave, a takvih je nažalost najviše.
Ako je Gazda jedini problem u ovoj državi onda ova zemlja ima itekako svijetlu budućnost.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here