Ako je povijest majka učenja, kako to kaže narodna poslovica, onda bi ta primijenjena znanost trebala predstavljati sve ono za što to učenje i služi, a to je dolaženje do apsolutne istine. Ako pak tu povijest pišu pobjednici onda je ta povijest toliko subjektivna da je dijelom netočna ili je dijelom neistinita. Upravo ove dvije oprečne narodne poslovice ukazuju na svu besmislenost u traženja “vlastite” apsolutne istine. Biti spreman na apsolutnu istinu znači raskrstiti s vlastitom “kulturološkom” istinom iza koje smo se sakrili i iza koje se osjećamo sigurni. “Slobodni ste ako vam je savjest čista”, rekao je Goethe, pa je to i glavni razlog zašto oni koji nemaju čistu savijest svoje grijehe žele oprati u nametanju kolektivne kulturološke istine vlastitom narodu.
Riječka povijest je toliko kompleksna pa je sagledavanje samo kroz određene vremenske periode selektivno traženje istine, a takvo selektivno traženje istine opet stvara plodno tlo za nove nepravde i nove zločine. Mi Hrvati smo “3-maj” doživljavali prije svega kao ponovno ujedinjenje grada ( Sušak i Rijeka) koji je 1924. godine Rimskim ugovorom Kraljevina SHS prepustila Italiji. Ovaj Rimski ugovor poništio je Rapallski ugovor između Italije i Kraljevine SHS kojim obje strane priznaju ‘potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obavezuju se da će to vječno poštivati’. Talijani ili autonomaši vjerovatno su hrvatsku partizansku vojsku doživljavali kao okupatorsku, a kao što sam u uvodu ove kolumne naveo da pobjednici pišu povijest, tako se i u toku te antifaštičke borbe i oslobađanja “naših” hrvatskih i slovenskih područja paralelno vodio obračun s političkim neistomišljenicima komunizma ali i sa onima koji stajali na putu ujedinjenja Istre i Rijeke s maticom zemlje.
Dana 27. travnja 1945 počinju prve likvidacije građana pretežno hrvatske nacionalnosti koji su bačeni u kostrensku jamu Bezdan. Likvidacije se nastavljaju u Rijeci gdje su na redu bili članovi riječke Autonomne stranke. U tijeku najžešćih borbi za oslobađanje Rijeke i Istre, izgleda da je OZNA imala već unapred pripremljene liste ljudi koje je trebalo likvidirati. Do dan danas nitko tko je sudjelovao u ovim zločinima nije procesuiran niti osuđen. U obranama vlastite kulturološke istine samo se prebrojavaju vlastite nevine žrtve. Mi Hrvati brojit ćemo naše mrtve u Podhumu i Lipi ali nečemo se usuditi povući paralelu s onim što se je dešavalo počevši od kostrenske jame Bezdan pa na dalje.
Ako ne postoje apsolutni standardi istine te ako je sve relativno, podložno našoj kolektivnoj kulturološkoj istini, onda je da ubiješ nekoga potpuno ispravno kao i da ne ubiješ nikoga. Onda nema nikakvog standarda za ispravno i pogrešno na koji se svi mi oslanjamo i koji nam jamči osobnu sigurnost. Ljudi bi bili slobodni da rade sve što žele, da lažu, varaju, kradu, siluju, ubijaju, itd., i nitko ne bi mogao da kaže da je to pogrešno. Svijet oko nas bez apsolutnih vrijednosti bi bio najstrašnije mjesto za život koji si možemo zamisliti. I upravo zbog tih apsolutnih vrijednosti istine Rijeka bi trebala imati i spomenik koji bi bio mjesto pijetiteta prema svim svojim građanima koji su izgubili život u totalitarnim režimima. Lipa pamti, Podhum pamti, Kostrena pamti, Rijeka pamti i to sve na jednom mjestu. (Boris Bradarić)
