Home Kolumne KOMENTAR NENADA BUNJCA: Frka u Europskoj prijestolnici kulture

KOMENTAR NENADA BUNJCA: Frka u Europskoj prijestolnici kulture

1337
0
Piše: Nenad Bunjac

Prije nekoliko godine razgovarao sam sa svojim dobrim prijateljem i vrhunskim konceptualnim umjetnikom u svjetskim razmjerima, danas ravnateljem Muzeja suvremene umjetnosti (MSU), Slavenom Toljem, o mogućnosti da Rijeka postane Europska prijestolnica kulture 2020. Ideja je tek bila u začetku, a u umjetničkoj javnosti popraćena je s dosta skepse i bez prevelikog razumijevanja materije. Spominjao se bankrot Maribora, koji je svojedobno osvojio tu prestižnu titulu, a danas živi od prodaje zahrđale mehanizacije i na razvalinama dobrih ideja, plitak kadrovski bazen, nepostojanje valjane infrastrukture, pomanjkanje političke volje, crno more problema. Entuzijazam su širila isključivo dva čovjeka: Slaven Tolj i Ivan Šarar. Svi koji se danas pokušavaju ukrcati u vlak prvobitnih zasluga doslovno izmišljaju. Amen i točka.

Odjel za kulturu Grada Rijeke i pročelnik mu Ivan Šarar bili su pod strašnim i djelomično opravdanim pritiskom kulturne javnosti poradi neuspješnog projekta „Republika“, neisplativih ulaganja u „bunar bez dna“ poput projektaHartera pod vodstvom Damira Martinovića – Mrleta i visoke rente koju su plaćali za vez i održavanje školskog broda „Galeb“ s kojim je Tito ispisivao povijest nesvrstanih i punio stranice svjetskih jet set magazina. Preostalog novca za kulturu i financiranje programa jednostavno je bilo premalo, umjetnici su njurgali, programske isplate su  opako kasnile i kad je Ivan Šarar predložio da se Grad Rijeka kandidira za Europsku prijestolnicu kulture 2020 i pripadajućih 30 milijuna eura, gradonačelnik Vojko Obersnel donio je riskantnu, ali jedinu moguću odluku; podržao je projekt.

EPK 2020 KAO GRADSKI I DRŽAVNI KULTURNI PRIORITET

Prvo što je pročelnik Šarar učinio jest da je nazvao Slavena Tolj, koji je uspješno okončao projekt Lazareti, ali nije imao više živaca za svakodnevno natezanje s odlukama gradske birokracije Dubrovnika i svaka promjena je bila dobrodošla. Naravno, prvo što je napravio novoimenovani ravnatelj MSU-a Slaven Tolj jest da je pozvao u pomoć marketinškog maga Vuka Ćosića, čovjeka koji je ubrzao rušenje diktature Slobodana Miloševića organizacijom čuvenih beogradskih demonstracija te uzdigao anonimnog i ljepuškastog političara  po imenu Borut Pahor do pozicije predsjednika Slovenije. Uglavnom, teško je pronaći i angažirati takav moćan životopis i kreativni potencijal bez povelikog honorara i puno nagovaranja.

Da skratim priču: čovjek je bez puno premišljanja“dao“ ruku Tolju na temelju prijateljstva  i gradu Rijeci koja na Balkanu (ne)opravdano uživa mitski urbani status. U par godina, isključivo na temelju skromnih proračunskih sredstava, MSU i Odjela za kulturu te uz pomoć djelatnika srodnih resora, pripremili su složenu projektnu dokumentaciju, svakodnevno lobirali i u neizvjesnoj konačnici osvojili titulu EPK 2020. Tisuće uloženih radnih sati, neprospavanih noći, beskrajnih sastanaka i borbi s birokratskim vjetrenjačama, uz stalno pomanjkanje novca, napokon je rezultiralo pozitivnim ishodom. Razmjeri tog uspjeha najbolje se očituju u činjenici da je čak i jedan Zlatko Hasanbegović, kao ministar kulture koji ne može smisliti „crveni grad pod Učkom“, relativno brzo odobrio proračunska sredstva u visini 11 milijuna eura za projekt EPK 2020. i definirao ga kao strateški kulturni prioritet Hrvatske.

ZAMIRISALI SU KRUPNI NOVCI NADALEKO

Svo to vrijeme, Vuk Ćosić radio je na projektu EPK-a za minimalni honorar, nerijetko koristeći osobna sredstva, resurse i poznanstva pod egidom „ajmo mi prvo napraviti posao, pa kad pare stignu, onda ćemo se raskusurati“. I što napravi par  provincijalnih i uvrijeđenih lažnih veličina koji su se osjetili ugroženi neočekivanim uspjehom MSU, Tolja, Šarara i Ćosića? Razjebu sve mišjim očnjacima vođeni mirisom novca. Sve ono čega se kulturna javnost s razlogom pribojavala i zgražala, dogodilo se.

Naime, samozvani kazališni redatelj Zvonimir Peranić na tiskovnoj konferenciji stranke MOST, koja je u Rijeci politički irelevantna, teatralno je prozvao  Nadzorni odbor EPK 2020 na čelu s Eminom Višnić za nerealno visoke iznose honorare savjetnika Vuka Ćosića, imputirajući nezakonite radnje i preplaćene usluge. I čovjek upućen u stvarno stanje stvari mislio bi da Peranić opet samo lupeta o svojoj dva desetljeća dugoj i iritantnoj opsesiji, odnosu Odjela za kulturu prema njegovim zamornim i ispodprosječnim kazališnim stvaralaštvom, kad ne bi bila riječ o službenim dokumentima i povjerljivim informacijama EPK-a 2020. Netko je, zna se i tko, planski plasirao interne dokumente u javnost  bez realnog obrazloženja kako bi diskreditirao vodstvo EPK-a i rad Vuka Ćosića. Paralelno s tim Peranićevim „miniranjem Vuka“, gradom su se proširile glasine kako se novac EPK dodjeljuje „podobnima i rođacima“, o nezadovoljstvu struke učinjenim i da Tolj & Ćosić „drmaju“ projektom po svojoj slobodnoj volji. Jedan od najglasnijih „nezadovoljnika „ u kuloarima bio je frontmen „LET 3“ Damir Martinović – Mrle koji ne može pročelniku Šararu „oprostiti“ privremeno odustajanje od njegovog koncepta revitalizacije kompleksa Hartere, kao i nedavno odbijanje ravnatelja Tolja da mu dodijeli tri milijuna eura (?!) iz financijskog fonda EPK za „posve maglovitu i izvantematsku ideju“, kako mi je obrazložena odbijenica od strane EPK-a.

TURATOV OBRAČUN SA STVORITELJIMA EPK-a

Naravno, čovjek s razlogom posumnja otkud odjednom gemeracijski pa i kreativno nespojivi Peranić i Mrle  „pušu u isti rog“, bez obzira na vječno japajakanje dvojca s kormilarom koji se uskoro ukazao u liku i djelu uglednog arhitekta Idisa Turata, čovjeka kojeg su upravo Slaven Tolj i Vuk Ćosić, među ostalima, odobrili za prestižnu funkciju savjetnika EPK-a vrijednu mjesečnog honorara od trideset tisuća kuna. Čovjek se jednostavno ušetao u ured, štono bi kolokvijalno rekli „na gotovo“, i na sve što su praktički volonterski odradile ruke djelatnika MSU (ravnatelj MSU Slaven Tolj nije niti kune honorara dobio iz fonda EPK-a) te vremenom samovoljno odlučio kompletno prekrojiti tempo programskih prioriteta.

Naime, arhitekt Idis Turato angažiran je kao savjetnik u revitalizaciji industrijske baštine i „u miraz“ programskom dijelu EPK donio je davno osmišljeni i prigodno prilagođeni projekt „Slatko i slano“ njegovog Laboratorija za urbanu reinvenciju, koji bi arhitektonski osmislio objekte smještene uz tok Rječine. Malo je poznato, ali Grad Rijeka je uz programska sredstva EPK-a od 210 milijuna kuna iz namjenskih fondova EU,  realizirao i 69 milijuna kuna za očuvanje industrijske baštine (Rikard Benčić i brod Galeb).

Puno je to novca, ali dosad je realizirano ukupno milijun eura, mahom uloženih u organizacijsku infrastrukturu i pet milijuna euraza restauraciju broda Galeb pod ingerencijom Muzeja grada Rijeke jer tempo dodjele sredstava ovise o financijskom angažmanu Grada Rijeke i Ministarstva kulture. Princip je jednostavan: provedite projekt, platite ga, a EU na temelju preciznih računa refundira financijska sredstva. Koliko para, toliko muzike. Sve to nije spriječilo Vuka Ćosića da kompletno osmisli i „na noge“ postavi četvorogodišnji marketinški plan te stručno obuči odjel koji će ga provesti, drugog savjetnika kazališnog redatelja Olivera Frljića da dugoročno osmisli četiri velike predstave, Eminu Višnić da budno pazi na financijsku provedbu i stabilnost projekta, jedino je Idis Turato frustrirano kršio prste, rješavao križaljke, zalijevao kaktus i čekao da njegov projekt „dođe na red“.

Na koncu, izgubio je strpljenje i živce, što je njegova poznata reputacijska karakteristika, te krivce pronašao u Slavenu Tolju i Vuku Ćosiću. Pouzdani izvori iz EPK nisu u stanju nabrojiti sve njegove afektivne ispade, ali svode se na tezu da prema Turatu spomenuti dvojac nije dovoljno reprezentativan i efikasan kako bi projekt uspješno priveo kraju. Sve je to otišlo toliko daleko da je ravnatelju Tolju otvoreno zamjerao način odijevanja (?!) „ne možeš tako obučen izaći pred prave igrače“, izbor suradnika, prvenstveno Vuka Ćosića, ucjenjujući Nadzorni odbor izjavama “ili on ili ja“, zahtijevajući da se financijska realizacija „prepusti ljudima koji znaju što rade, a ne hipicima iz nevladinih građanskih organizacija (NGO)“. Nakon što se svjesno proširila ružna i netočna glasina kako je Idis Turato istjerao Vuka Ćosića iz svog ureda i projekta, on se jednostavno zapitao „šta ovo meni nakon svega  treba?“ i zahvalio na suradnji. Isključivo zahvaljujući pregovaračkim vještinama direktorice Višnić i ravnatelja Tolja, pristao je ostati na projektu EPK kao vanjski suradnik po potrebi. Suluda ironija je da Turatovo „duboko grlo“ Željko Peranić je opet istupio u javnosti gdje pozdravlja tu odluku i himbeno „projektu EPK zaželio svako dobro“. Yeah, samo čekaju njegovo mišljenje, stručnost i dobre želje.

UMJESTO VJEČNE ZAHVALE VUKU ĆOSIĆU SMO ZABILI GLOGOV KOLAC U SRCE

Cijela priča, osim pouzdanih svjedoka, ima i svoju predvidljivu logiku, a ta je da su „zamirisale pare nadaleko“, dovoljno velike da se privuku ambiciozni mediokriteti i iskusni mešetari proračunskim novcem. Kultura u Gradu Rijeci godinama je imala pristojan status, jedan od ponajboljih u jugoistočnoj Europi, no gospodarska recesija, odljev umjetnika i stručnjaka, te centralizacija sredstava u proteklih desetak godina sveli su na puko preživljavanje kulturne institucije i umjetnike. U razgovoru kojeg sam spomenuo na početku teksta s ravnateljom Toljem izrazio je iskrenu želju da “program EPK bude osmišljen od Riječana i za Rijeku, te da je dugoročno pozicionira na mapi Europe kao prestižnu kulturnu destinaciju. Jednostavno, da nešto ostane za nama.“ Jedinu prepreku je vidio u crnom scenariju koji se trenutno odvija.

Projekt EPK 2020 osmislilo je i provelo puno aktivista iz danas“nereprezentativnih“ NGO asocijacija, a najveći teret su podnijeli MSU i Grad Rijeka, uz svesrdnu podršku riječke kulturne javnosti. Naravno, uvijek je bilo samozvanih genija koji bi „potopili brod zločinca Tita“, osmislili financijski plan po svojoj volji i „doveli prave igrače“ koji bi valjda od Rijeke za te novce stvorili Las Vegas i političkih oportunista spremnih zbog osobne promocije i dobre novčane provizije uništiti višegodišnji trud entuzijasta. Primjer Vuka Ćosića, kojem smo umjesto vječne zahvale kao spomenik njegovom nesebičnom trudu zabili glogov kolac u srce, dovoljno je snažna ilustracija što se događa kad krotko šutimo umjesto da se propnemo na zadnje noge u obrani svih vrijednosti koji Rijeku čine posebnim gradom i Europskom prijestolnicom kulture. Demontaža dinamitaša iz sjene bio bi prvi potrebni korak.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stav autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Rijeka danas

(30.10.207. u 20.16. sati izmijenjeno je u ulomku ZAMIRISALI SU KRUPNI NOVCI NADALEKO Željko Peranić u Zvonimir Peranić.)

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here