Home Kolumne KOMENTAR: Preživjeli smo monarhiju i dvije Jugoslavije, Hrvatsku izgleda nećemo

KOMENTAR: Preživjeli smo monarhiju i dvije Jugoslavije, Hrvatsku izgleda nećemo

1326
0
Piše: Boris Bradarić

Nikada se nisam povodio ulicom, niti sam mislio da je većina uvijek u pravu. U svakom društvu manipulatori manipuliraju većinom jer većina je uvijek prosjek. Prosjek po znanju, prosjek po mogućnostima, prosjek po sposobnostima. Većina tim prosječnima osigurava miran život bez velikog naprezanja i muke, pa usudio bi se reći i poziciju u društvu koju ne zaslužuju. Nikad nisam bio član nijednog sindikata, jer sindikati uvijek rade za prosječne, neradnike i nesposobne. U svakoj firmi posao drži mali broj ljudi. 5% izvrsnih i 15% onih ispod njih nose cijelu firmu ili institucije, i to su činjenice. Oni ostali su tamo da popune poslove koji zahtijevaju manje intelektualnog naprezanja i manje sposobnosti.
Članovi sindikata prosvjete govore da su oni najkvalitetniji “proizvođači” u Hrvatskoj. Sve što izbace iz klupa zaposli se izvan Hrvatske. Vjerujem da je to tako, samo je pitanje na kojim poslovima. Moje triježnjenje s hrvatskim obrazovnim sistemom je trajalo točno 1 sat. Toliko mi je trebalo da izađem iz brodskog elektroničkog laboratorija u Nizozemskoj i da shvatim da imam diplomu ali ne i znanje. Osciloskop nisam nikad vidio u životu a sklopovi i predavanja su bili ispod svake razine. Da nije bilo profesora Štimca koji mi je predavao Osnove Elektrotehnike, prakse u Elektromehanici/Penić mislim da bi najvjerovatnije završio kao skladištar u Nizozemskoj ili Irskoj. Puno godina poslije, pitao me jedan strani projekt menager, kako to da smo mi Hrvati tako dobri u elektrotehnici. Kako nećemo kada bechelori & masteri rade posao koji oni rade sa srednjom školom. Tu počinje i završava naša priča o obrazovanju.
Onaj tko je imao sreće da naleti na profesora Štimca i njemu slične dobio je barem neku bazu za daljnje napredovanje. Takvim ljudima trebaju povećati plaću barem duplo, a nekima je trebalo dati otkaz. Istu grešku nisam htio napraviti sa svojim sinom. Imao je par odličnih profesora, velika većina daleko ispod prosjeka, a da u ostale stvari ne ulazim. Da postanem ravnatelj sinove bivše škole, već sljedeći dan bi podijelio dosta otkaza, njegovu i moju bivšu školu bih spojio u jednu, smanjio broj zaposlenih, a novac usmjerio na opremu i edukaciju nastavnog kadra. Ono što nam je obrazovni sistem trebao pružiti tokom školovanja, pružili su nam porezni obveznici drugih zemalja da bi došli na razinu svojih vršnjaka u razvijenim zapadnim zemljama.
Tih 400 milijuna HRK nisu neki veliki novci, kako mnogi govore. Nisu ako imamo kvalitetan “proizvod” koji je tražen u Hrvatskoj i svijetu. Taj kvalitetan proizvod onda kroz gospodarske aktivnosti kreira neku novu dodatnu vrijednost za društvo, od čega opet jedan dio dolazi u sustave javnog sektora. To je taj balans (komplementarnost) između realnog i javnog sektora, koji bi paralelno trebali rasti, i međusobno se pomagati. Visina javne potrošnje opasno se približava 50 postotnom iznosu BDP-a. Takav udio javne potrošnje u BDP-u ne samo da je veći od onog u nama usporedivim zemljama – u Slovačkoj je 41,5 posto, u Estoniji 40,6 posto, u Češkoj 39,4 posto, u Rumunjskoj samo 34 posto BDP-a nego je veći i od EU prosjeka 46.2%. Samo neke razvijene članice kao što su Švedska, Finska, Danska , Francuska itd. imaju srazmjerno veći postotak, ali te zemlje su postigle komplementarnost javnog i realnog sektora.
Brojke od 2008. do 2018. pokazuju da je prije deset godina prosječna plaća u javnom sektoru bila 11,1 % veća od one u realnom sektoru, a u 2018. je veća za 13 %. Sa ovim novim povećanjem, razlike u plaćama će biti preko 20%. Hrvatski BDP po glavi stanovnika od 1989. do 2016. rastao je po stopi od 6,5 %, što je uvjerljivo najmanje u Europskoj uniji. Druga po redu država, Italija, rasla po stopi od 13,4 %, potom slijedi Grčka sa 13,4 %, a najviše su rasli Irska 157,2 %, Malta 134 % te Poljska 124,3 %. Tranzicijske države kao i Hrvatska rasle su po stopi od 38,6 % u Mađarskoj, 48,4 % u Sloveniji do 57,7 %u Bugarskoj. Što ove brojke govore? Hrvatska realna privreda je tehnološki zaostala, nekonkurentna a proizvodi koje radimo nemaju nikakvu visoku dodatnu vrijednost. Ako je hrvatski obrazovni sustav tako dobar zašto Rimac mora tražiti zaposlenike po cijelom svijetu?
Uz zdravstvo, obrazovanje je druga najveća rupa bez dna hrvatskog državnog proračuna. Postoje tu još mirovine i socijalni transferi. Poanta cijele priče je u tome da hrvatska realna privreda pod hitno treba drastična porezna rasterečenja. Javna potrošnja i javni sektor guše Hrvatsku, a posljedica svega toga je egzodus ljudi i njihovih familija iz realnog sektora. Brojke su zastrašujuće. Možda je dobro da i policajci, medicinske sestre, doktori i ostali dođu sa svojim zahtjevima. Predugo traje ova agonija i možda je vrijeme da pošteno tresnemo o zemlju kao i Grčka. Možda je na kraju i vrijeme, da sami sebi priznamo, da ne mogu svi imati svoju državu. Ne ide brate pa ne ide. Preživjeli smo Monarhiju, preživjeli smo dve Jugoslavije a RH izgleda nećemo. Znam da prosječni hrvatski građanin voli prostačke postove i kolumne, ne vole ove brojke i činjenice, pa ću samo reći ovo:” ..bemti državu ovakvu”.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here