Tih vrućih dana kolovoza hrvatski vojnici zauvijek su razbili,“ognjem i mačem”, srpsku ideju stvaranja Velike Srbije. Rat nije počeo 4.8.1995, kako to nastoje umotati srpski političari na obljetnicu Oluje, nego daleke 1986. godine kada je srpska inteligencija donijela svoj Memorandum SANU. Akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović bili su autori inicijalnog akta s kojim je praktično počela tragedija jugoslovenskih naroda. Pokojni srbijanski predsjednik, Slobodan Milošević započeo je provedbu tog plana svojom antibirokratskom revolucijom da bi preko srpskih generala koji su dominirali JNA , razoružao republičke teritorijalne vojske i to oružje dijelio prekodrinskim Srbima. I tu se opet ponavlja ona stara veza koja je funkcionirala između srpskih komunista i četnika u NOB.
Tragedija srpskog naroda
Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo se ne razlikuje od velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz 19. stoljeće, a dijelom se oslanja i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844. godine koji je također sačinio Ilija Garašanin. Naoružavanjem srpskih dragovoljaca u svrhu odbrane srpskog naroda od Balija i Ustaša, projekt Velike Srbije popraćen je strahovitim zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata. Između 13. i 19. srpnja 1995. godine, samo 23 dana prije “Oluje”, Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni izvršile su masakar u Srebrenici gdje je ubijeno 8.372 muškaraca u dobi od 13 do 77 godina.
Hrvatska vojska spriječila najveći mogući genocid poslije 2.Svjetskog rata
Kada je hrvatska vojnička čizma čvrsto stala na avnojevske granice RH i deblokirala bihačku enklavu, Hrvatska vojska spasila je srpski narod od još veće tragedije, genocida koji se je mogao desiti nad muslimanima bihačke enklave. Prema tome, Memorandum SANU imao je dalekosežan utjecaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, a ovo su 4 točke programa koje su trasirale put tragedijama jugoslavenskih naroda:
1. Granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrojiti jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
2. Ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
3. Jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
4. Potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda
Hrvatska gorčina u velikoj pobjedi
Sporadični zločini pojedinih pripadnika HV koji su se desili nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti između 1991 i 1995 kulminirali su nakon Oluje. Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor, pokazala su da je u kolovozu i rujnu 1995., u tijeku i nakon završetka vojnih djelovanja, na teritoriju “RSK” ubijeno više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Bez obzira što je Predsjednik Tuđman pozvao stanovništvo “RSK” da ostane u svojim domovima, stanje na terenu bilo je više nego kritično. Hrvatske redarstvene snage i Vojna policija nisu imale nikakvu kontrolu nad tim područjima, a pljačke, spaljivanje kuća i ubijanja srpskih staraca bila su skoro svakodnevna pojava. Ima puno onih u našem narodu koji misle da se o ovome ne bi trebalo pričati jer su Srbi radili veće zločine od naših. Koja je razlika između onih ubijenih na Ovčari ili Škabrinji i ubijenih starca, recimo u mjestu Golubić kraj Knina. Dana 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Vasu Vasića (r. 1920.) i Nikolu Panića (r. 1935.) ubili su vatrenim oružjem – vojska ih je izvela pred kuću i strijeljala. Toga su dana smaknuti i Branko Radinović (r. 1920.), Maša Radujko (r. 1927.) i njen suprug Nikola Radujko (r. 1918.), Tode Marić (r. 1929.), Milka Grubić (stara oko 60 godina), Zorka Kablar (stara oko 80 godina), Milica Šljivar (r. 1936.) i Jeka Opačić (stara oko 80 godina). Zločini nisu procesuirani.
Ako je Memorandum bio srpski otrov, od kojeg je počelo ovo zlo. Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? (Mehmet Meša Selimović)
