Doživotna kazna Ratku Mladiću ne može ublažiti bol koja je nanesena bošnjaškom, hrvatskom ali i srpskom narodu na ovim prostorima. Zlo je pobijeđeno prvenstveno zahvaljujući hrvatskom vojniku koji je u operaciji Južni potez došao na 23 km od Banja luke i razbio I. i II. korpus bosanskih Srba. Ratni i zločinački put započeo je u Hrvatskoj, preciznije u Kijevu, prvom mjestu u Hrvatskoj koje je u kolovozu 1991. godine oružano napala moćna JNA. U prvom ozbiljnijem sukobu sa slabo naoružanim bojovnicima junačke Cetinske Krajne (126 Sinjska) Mladić je bio i ranjen, te će on od tada uvijek nositi onu prepoznatljivu pancirnu košulju na bojištu. Da stvar bude još bizarnija, 126. Brigada HV zaključit će taj njegov ratni put, pet godina poslije, s još jednim velikim porazom. Kako je moguće da ovaj intelektualno limitirani časnik, taktički i strategijski, koji je faktički izgubio sve bitke, i koji ima jedino impresivan zločinački put masakriranja nedužnog stanovništva, postane srpski “junak”?
Kratki rat u Sloveniji pokazao je da većina južnoslavenskih naroda, uključujući tu i građane SR Srbije, nije voljna ratovati protiv vlastitih državljana iz drugih republika. Ustav SFRJ bio je jasan po tome pitanju, a vojnička doktrina JNA podrazumjevala obranu terirorija Jugoslavije od vanjskog neprijatelja uz bezrezervnu podršku cjelokupnog stanovništva. Već od samog početka, odaziv na mobilizaciju, čak i građana Srbije i Crne Gore, bio je vrlo slab, tako da JNA nije mogla popuniti svoje jedinice dovoljnim brojem ljudstva. S ratom u Hrvatskoj stvari su se za JNA dodatno komplicirale. Ovdje sam stavio tekst novinara Ofelija Backovića, Miloš Vasića, Aleksandar Vasovića koji je izašao u srpskom tjedniku Vreme 28.2.2008. a odnosio se na neposluh srpskih građana tijekom opće mobilizacije. (http://www.vreme.com/cms/view.php?id=592022) “U jesen 1991. mobilizacijska kriza dobija svoju definitivno tragičnu dimenziju: 20. septembra, tokom pobune u jedinici gornjomilanovačkih rezervista u Slavoniji, negde između Šida i Tovarnika, rezervista Miroslav Milenković između dva stroja – “izdajnika” i “patriota” – ispaljuje sebi metak u glavu.”
Za ispunjenje svojih zadanih ciljeva generalštab JNA očajnički je pokušavao dignuti moral vojnicima tražeći oficire koji su bili na liniji Velike Srbije ili oficire s određenim duševno-psihološkim poremećajima. Tako je arhetipski psihopat Mladić, kako ga je opisao bivši ratni reporter BBC-a Paul Martin, 3. lipnja 1991. došao u Knin. Prvo na poziciju načelnika Odeljenja za OPN (operativno-nastavne poslove), a nešto kasnije postavljen je za zapovjednika 9. korpusa JNA u Kninu, sjedištu samoproglašene Republike Srpske Krajine. U isto vrijeme JNA počinje s regrutiranjem paravojnih formacija kako bi donekle nadomjestila nedostatak ljudstva kroz slabi odaziv na mobilizaciju. Srpska dobrovoljačka garda, Beli Orlovi, Srpski sokolovi, Dušan Silni, Šiltov, Škorpioni, sve su to bile pro-četničke ili kriminalne formacije koje će u kombinaciji s JNA oficirima- psihopatima počiniti najstrašnije zločine koji se pamte od WWII.
I tako slijedom događaja, “ljudski šljam” iz srpskih redova postaju srpski “junaci”, pomažući Veliko-srpskoj JNA u pronalasku novih državnih granica. Srpski režimski mediji natjecali su se u boostanju srbskog domoljublja stvarajući lažnu sliku spremnosti srpskog naroda da pogine za svetu stvar. Braćo Hrvati, ako mislite da niste imali saveznike u ratu na srpskoj strani, grdno se varate. Saveznike smo imali u malom srpskom čovjeku koji nije dopustio da se ta JNA pretvori u još veće čudovište. 4.000 timočkih rezervista u kasarni Knjaževac , u kojem sam i sam služio vojsku, odbilo je otići u rat. Valjevo i Timočka krajna su bili centar pobune srpskog naroda protiv sulude politike srbijanskih političara i luđaka u generalštabu JNA. I zato me ne čudi da je jedan dio srpske javnosti zlurado pozdravilo pobjedu naših vojnika u Oluji i sve one daljnje pobjede koje su omogućile mir na ovim prostorima. I ako bi trebali odrediti srpskog junaka u ovoj tužnoj priči onda je to definitivno srbski deserter.