Grad je poput kuće, poput doma u kojem uređujemo ambijent da bude što ugodniji i ljepši.
Kuće i domova ima raznih. Ljepših i ružnijih, toplih i hladnih, urednih i neurednih… Odišu „rukom“ onih koji ih uređuju. Vidi se, na prvu, voli li vlasnik društvo, voli li biljke, što misli o čišćenju i pospremanju…
E, jednako tako funkcioniraju i gradovi. Vidi se jesu li građani odgojeni, vode li računa o otpacima, vole li zelenilo…Vidi se što oni koji gradove vode misle da je njihovim građanima važno. No, ako oni koji grad vode misle umjesto građana, onda je to, propala stvar.
Na primjer, ima jedan gradonačelnik koji jako voli fontane. Voli čovjek da voda šiklja, pljuska, mrmori, teče… Gradi fontane gdje stigne i koliko može, dok, u isto vrijeme, u vrtićima, toga istoga grada, nema papira, ni olovaka, ni dovoljno igrački… Građani kažu da im fontane ne trebaju, ali uzalud. Gradonačenik misli da nikome ne polaže račune jer su ga građani izabrali na izborima, pa ako im nije pravo, neka ga više ne biraju. I tako desetljećima.
Jedan pak drugi gradonačelnik, jako voli vatromete. Vatromete i raznobojna svjetla. Lete rakete sve u šesnaest, za svaku prigodu i nakon svake pobjede domaćih nogometaša… I dok građani gledaju rasprskavanje novca na nebu, nisu ni primjetili da u gradu nemaju gdje odmoriti. Nema se gdje sjesti! Doslovno!
Nekada prije, u gradu je bilo puno klupica. Drvenih, mentalnih, u parkovima i na uicama. Kad god ste htjeli, mogli ste naći mjesto za predah.
U potrazi za mjestom za odmor,počela sam primjećivati je sve manji i manji broj klupica. Lako bismo ih nabrojili. Par na Korzu, nešto malo uz obalu ( te su prljave i, gotovo, neupotrebljive), uz Rječinu i Mrtvi kanal, također stare i prilično pohabane…
Ispred legendarnog Konta, tek par žičanih sjedišta, uglavnom mladi sjede na podu. U svako doba dana i noći.
Najviše klupica uočila sam ispred gradskih komunalnih društava ( kod Teatra Fenice) gdje šetači ne zalaze, već samo ljutiti platiše.
Na Gatu Karoline Riječke, žičana sjedišta pojavljuju se i nestaju… Tamo građani često borave. Primjećujem da često i marendaju, ali, nema se gdje!
Prema Molo Longu ima par, hm, dvosjeda, s posađenim maslinama uza njih. Stanu dvoje mršavih!
Ni na Molo Longu nije bolja situacija. Par klupica za tisuće turista ljeti, a ponekog prolaznika zimi.
I tako, klupice nestaju, troše se i habaju, skidaju i vraćaju… Dizajn im je kaotičan, kao što je kaotično i promišljanje, o ovoj, naoko nevažnoj, stvari. Malo drva, malo žice, ima , pa nema. Ambijent nije ni bitan. Ono, kontekst. Je li klupica uz more, Rječinu ili na Korzu.
U budućoj prijestolnici kulture, gradu kojim ima respektabilan broj likovnih umjetnika koji bi sigurno imali što za reći kada bi ih se pitalo, imamo kaos od kulture prostora. Da to tako nazovemo.
Klupice su, naravno, samo paradigmatični primjer svega ostaloga. Depresivnog Adventa s mračnom led rasvjetom i bezveznom hrpom nespojivih svjetlećih objekata pobacanima po krošnjama pojedinih stabala. I isto tako, bezveznog bora ispred Poglavarstva Grada.
I ne mogu se načuditi ovoj štutnji i letargiji. Ovome, „neka rade što ih volja, ionako ništa ne možemo“! A, zapravo, možemo. I odmah, a ne samo na izborima.
I ima pravo onaj gradonačelnik koji voli vodu i fontane – građani me biraju! Pa ako im nije pravo da ga više ne biraju! A oni ga opet biraju! I tako niču fontane, rasprskavaju se novci vatrometima, nestaju klupice, za Božić tapkamo u polumraku i slušamo narodnjake u gradu rocka! To biramo i to – dopuštamo!
