Potpuno je žalosno na što se srozao (22.) Međunarodni festival malih scena. Četiri od prvih pet predstava (osim Aleksandre Zec) mogu se svesti pod zajednički nazivnik kazališnog užasa. Festival, koji se izdaje za suvremenog propitivača, novine, svježine i koji si nadjenjuje kojekakve epitete koje papir i virtualni svijet trpe prikazao je upravo suprotno: zamorne, neinventivne, dosadne, lažne, izlizane, pamfletne uratke od kojih se ledi krv u žilama.
Postavlja se pitanje što to gledamo? I da stvar bude ljepša, odvija se još jedna, još žalosnija predstava. Poput kazališta u kući. Ona oko festivala. Okrugli stolovi, kojekakvi pokazivačko prikazivački trendovi oko toga navodnog dragulja, bolje rečeno bisera festivala. Kao neka (loša) bajka. Već 21 put viđena, uvijek iznova ista priča, istih fraza, „režijskih“ postupaka, čak istih sintagmi, umjetnih smješaka, još umjetnijih pljeskova… za nekolicinu publike. Zatvorena hermeutika kvazielite. Nekako sve to djeluje žalosno. Kao usporedna stvarnost nekoga boljeg vremena. Kada je Festival žario i palio pod programacijom Dalibora Foretića. A sada? Sve kao sjena, rezidualni eho. Zamućeno sjećanje. Koje pokušava biti original. Ali uvijek ostaje samo kopija. Loša, bledunjava, bijedna repeticija.
Kazalište Na balustradi iz Praga predstavilo se predstavom Buržoazija u režiji (i odabiru glazbe) Jana Mikulašeka i dramaturgiji Dore Vicenikove. Navodno drugačije, suvremeno čitanje inspirirano filmom Diskretni šarm buržoazije trebao je kritički kazivati o današnjem društvu. Međutim ono što vidimo na sceni je potpuno nepovezan glumački ansambl, koji kao da „prolazi“ kroz probu. Njihova igra je prazna, upravo poput praznih okvira na zidu scenografije, izvrnuta i promašena uprao kao obrnuti natpis FAUX PAS na zidu scenografije. A scenske ideje koje vidimo danas se provode gotovo na svakoj radionici scenskog pokreta ili ikakve kazališne osnovne tehnike. Suvremenost koju prikazuje odiše prošlim tisućljećem. Njihova kazališna energija je lažna, zamaskirana celofanom koji poput leća iskrivljuje možebitno idejno jezgro i pred gledatelja donosi karikaturalnost, naglašavajući nebitno i zatomljujući možda zanimljivo.
Ipak ovaj uradak ima jednu zanimljivu točku. Kao izvođač pojavljuje se i bijeli pas Willy. Willyjeva glumačka interpretacija je besprijekorna. Njegova pojavnost na sceni, prirodnost kojoj teži Stanislavski i učinkovitost tjelesne ekspresije koju podcrtava Meyerhold jest fascinantna. Willy sasvim točno reagira na akcije partnera na sceni. Njegov odziv je odmjeren, glumačko žarište usmjereno, dok se s jedne strane čini kao potpuno u nemogućnosti razumjeti sve bljuvotine, rigotine i izlučevine koje metaforički, ali i stvarno loše izvedeno, struje ovim komadom. S druge strane Willy svojom odmjerenom i britkom reakcijom ukazuje čak na strah, koji izvlači najdublje, zatomljeno, skriveno u biću. Zacementirano licemjerjem, lažima i marionetama političara, elite, selektora i direktora festivala i ostale suite. Willy tako svojim glumačkim nastupom čini jedinu bitnu stvar. Kao u Orwellovoj Životinjskoj farmi životinja je postala glumcem, koja u kontrastu još više naglašava polarizaciju ove kazališne laži.
Svakako bi trebalo razmisliti o dodjeljivanju nagrade Willyiju za sporednu glumačku ulogu. Možda bi ove godine bilo zanimljivije dodjeljivati svojevrsne maline umjesto predviđenih nagrada, jer konkurencija je golema.
I dok mladi kirurg lošom operacijom može zapečatiti svoju karijeru, to na žalost nije slučaj s mladim redateljima. Izuzetno razvučena, u maniri loših sapunica koje odugovlačenjem kroz 1345 epizoda prikazuju jedan događaj, režija Igora Vuka Torbice predstave Razbijeni vrč, Heinricha von Kleista u produkciji Jugoslovenskog dramskog kazališta iz Beograda jednostavno baca u san, da ne kažemo komu. I dok Trnoružica ostaje uspavana samo stotinjak godina, za ovu predstavu stoljeće sna predstavlja tek mali tren u vremenu. Od tolike „zanimljivosti“ u kojoj se sve zna od prvog trena dramaturškim razvlačenjem (Tamara Bijelić) dolazimo do dvosatnog mrcvarenja, prežvakavanja i preživljavanja, kako bi, zamislite, shvatili da je pravosuđe korumpirano?! Fascinantno! Predstava bi bila odlična i bez pogreške kad bi se skratila za barem 120 minuta. Ovako predstavlja svojevrsni horor koji teško da bi prošao gradsku razinu natjecanja LIDRANO.
I kada mislite da je otkrićima kraj, eto ga opet. Kazimir i Karolina, Odon von Horvatha u produkciji Ateljea 212 iz Beograda, režiji Snežane Trišić i dramaturgiji Gordane Goncić, također dolazi do „revolucionarnih“ spoznaja o sponzorušama, licemjerju društvenih slojeva i truleži društva prije svjetskih ratova. I „revolucionarnih“ zaključaka o ponavljanju pogrešaka kroz povijest. Odlika ove predstave jest deračina, i samo uglavnom deračina. U nemogućnosti bilo kakvih drugih glumačkih interpretacija, kad treba karakterizirati lik uglavnom se poseže za vikanjem i deranjem. I to do krajnjih granica.
Ne samo da se ansambl nije profesionalno prilagodio formatu male scene, već je veći problem upravo glumački izričaj koji izgleda jedino i samo jedino može ići u urlanje. A to onda postaje smiješno, neprirodno i komično, a zapravo tragično. Iz ove cirkuske družbe treba izdvojiti Katarinu Žutić koja je uspjela svojom glumačkom interpretacijom kristalizirati rijetko dobro u ovoj tvorevini. I dok Willy precizno reagira, svi glumci, koji su sve pijaniji kako predstava odmiče, potpuno nelogično u stanju sve većeg pijanstva, precizno sjedaju, savršeno barataju rekvizitima, stabilno se penju pojedninim scenskim dijelovima, jasno se oslanjaju, poneki i skaču kosim hicem u precizne ležeće figure… Smiješno.
Valja napomenuti i intrigantnu pojavu dima. Čestice dima oblikovale su prostor fraktalnim oblicima. Njihovo kretanje isprepleteno strujanjem fluida tvorilo je zanimljive strukture, koje su osvjetljene mijenjale dimenzionalnost, a različitim brzinama mijene i akceleracijama promjene gustoće otvarala pitanja postojanja, vraćanja u prah, smisla… Tako je povremena veća koncnetracija dima uspješno prikrivala scenska zbivanja, dok su razrjeđenja na površinu izbacivala monstruoznu izvitoperenost još jedne lažnosti izgubljenog vremena, bespovratno izgubljenog na gledanje ove predstave.
Predstava Mobitel kazališta Moruzgva iz Zagreba u nelogično prenakrcanoj režiji Krešimira Dolenčića u neineventivnoj scenografiji Irene Kraljić, nemaštovitoj glazbi i još gorem, nepotrebnom videu Willema Miličevića koji samo podcrtava, bez maštovitosti kazališne magije, te tzv. oblikovanjem svjetla Elvisa Butkovića raznih kolorita, nepreciznih fokusa i pretjeranog zatamnjenja i osvjetljenja koje se ne razlučuje mobitel-003th.jpgu formatu male scene, samo je bučkuriš temeljac, bez dramaturga. Miš maš teksta Sergia Belbela u kojoj je možebitno zanimljiva tema nije niti upotrijebila, a kamo li iskoristila, donosi još dublju i veću razinu sapuničarenja, jeftinih pokušaja katarze koja je svjetlosnim godinama udaljena od realizacije. U predstavi je sve lažno i prenaglašeno, od neuvjerljivog brbljanja glumaca (Nataša Dorčić, Ecija Ojdanić, Dado Ćosić, Amanda Prenkaj) do njihovih razmetanja pokretom kojega nisu svjesni, pa kad ga prenaglašeno upotrijebe stvar ispada dodatno smiješna i pomaknuta prema lakrdiji.
Primjerice kada Ojdanić viče da će dobit slom živaca i pritom skakuće sinhronizirajući okrete rukom, onda to izgleda smiješno, a ne ozbiljno, a kamo li da pridonosi karakterizaciji lika. Ideju digitalizacije koju donosi nova tehnologija ova predstava loše uobličuje u kazališni čin. Da se izrazimo jezikom teme, predstava je to koju u podlozi čini računalni program kojega je napao virus, trojanac i crv zajedno, a računalu ne bi pomoglo ni formatiranje diska dok zamrznuti zaslon gledamo u niskoj rezoluciji, a računalu se upravo pokvario ventilator i slijedi mehaničko pregaranje komponenti. Pri tome moramo paziti da odbačeno računalo ne kontaminira okolinu.
Sve navedene predstave tako otkrivaju toplu vodu. To je loša dijagnostika koja ne nudi terapiju. Čisti formalizam koji može izazvati samo papagajsko repetiranje, bez razumijevanja, bez konstruiranja kritičkih koncepata. Svaka predstava ima i dobru scenu. Zadnju. Kada nastupi mrak. Mrak na kraju predstave koji oslobodi olakšanje. Da je tiha jeza završila.
Ovogodišnji moto festivala je Od sjaja do očaja. Ako smo krenuli od straha možemo biti užasnuti iščekivanjem očaja. Ako je stvar krenula od očaja, onda festival možda i ispuni funkciju. Jer kad pomislite da ste na dnu, da gore ne može… uvijek vas nešto po tom pitanju iznenadi. I relativno, vaš očaj i ne izgleda tako očajno. (zvonimir peranić -dayline.info)
