Iako Hrvatska ima dovoljno pšenice da bi se svaka kuća mogla namiriti, kruh sve češće dolazi iz inozemstva. I to ne bilo kakav – već smrznut, industrijski, uvezen najčešće iz Njemačke, Poljske i Italije. Dok Slavonija izvozi tone pšenice, domaći pekari teško dolaze do kvalitetnog brašna, a mi na kraju plaćamo najskuplji kruh u regiji.
Četiri osnovna sastojka, ali cijena kao da je pun zlatne prašine
Brašno, voda, kvasac i sol – ništa egzotično, a opet cijena ide u nebesa. Kruh, koji Hrvati jedu više nego većina Europe, postao je luksuz. “Pogledam prvo cijenu, pa tek onda biram koji ću uzeti. Sramota,” kaže Nadica iz Zagreba. A ona nije jedina. Ni obično pecivo više nije ispod eura, a dok se plaće ne miču, cijene lete.
Cijena pšenice pada – kruh poskupljuje
Zvuči nelogično, ali je istinito – dok je cijena pšenice na svjetskom tržištu pala za gotovo trećinu, kruh u Hrvatskoj poskupljuje. U pet godina kruh je u Italiji skuplji 26%, u Sloveniji 36%, a u Hrvatskoj čak 58%. Samo je Mađarska gora. U prosjeku, naš kruh je 15% skuplji nego u ostatku Europske unije.
Svaki četvrti kruh koji pojedemo – stigao je kamionom iz inozemstva
Statistika ne laže: svaki četvrti kruh koji se pojede u Hrvatskoj nije ispečen ovdje. U 2023. uvezli smo više od 115 tisuća tona pekarskih proizvoda. Kruh je tako pretekao i meso po količini uvoza – što je do jučer bilo nezamislivo. I tako, dok naši mlinovi zjape prazni, a pekare jedva preživljavaju, mi jedemo smrznuto.
Uvoz kruha narastao tri puta u deset godina
Vrijednost uvoza pekarskih proizvoda skočila je s 103 milijuna eura 2014. na nevjerojatnih 345 milijuna u 2023. I to u zemlji koja bi mogla hraniti pola regije. No pekari kažu da teško dolaze do domaćeg brašna koje odgovara standardima industrije. Većina pšenice koju proizvedemo – ne koristi se za kruh, nego završava kao hrana za stoku.
Pšenica imamo – ali nije “dovoljno dobra”
Ekonomski analitičar Damir Novotny kaže kako od milijun tona pšenice samo 14% zadovoljava kriterije za kruh kakav traži moderna industrija – s pravom razinom glutena i ostalih svojstava. I tako pšenica ide van, a nama se vraća kao smrznuti proizvod koji pređe tisuću kilometara prije nego završi u pećnici.
Ministarstvo najavljuje ulaganja – ali zašto tek sad?
U Ministarstvu poljoprivrede priznaju da treba ulagati u preradu žitarica, posebno durum pšenice. “Moramo ulagati u ono što nam treba. A to je prerada,” kaže državni tajnik Tugomir Majdak. No na pitanje zašto to nismo napravili prije, odgovor je da “poljoprivrednici nisu prepoznali potrebu”. Politika, kao i obično, pere ruke.
Dok čekamo promjene – cijene sigurno neće padati
Ni zamrznuti kruh, ni domaći iz male pekare više nije povoljan. Dok država ne shvati da moramo ulagati u vlastitu proizvodnju, stvari se neće mijenjati. A do tada – ostaje nam samo poslušati stari savjet: “Ako hoćeš jeftiniji kruh – ispeci ga sam.”
