Miodrag Kustudić (75) ostavio je trag svuda gdje je igrao. Godine 1974. prelazi u Rijeku i unatoč početnim teškoćama na Kantridi postaje legenda. U svojoj posljednjoj sezoni u Jugoslaviji golovima uz podjednako legendarne suigrače Milana Radovića, Damira Desnicu i Nikicu Cukrova Rijeku vodi do Kupa maršala Tita, prvog trofeja u klupskoj povijesti.
U intervjuu za portal Index prisjetio se tog razdoblja:
Kako je došlo do prelaska u Rijeku? Je li bilo drugih klubova u kombinaciji 1974. godine?
Imao sam ugovor s Vojvodinom do 1975. godine, a u Rijeku sam prešao 1974. Godinu prije, 1973., operirao sam tumor na nozi. To se izliječilo. Međutim, u Vojvodini je došlo do toga da su htjeli skloniti Vujketa, a trener je bio Gojko Zec.
Cijeli tim je u početku bio za to da Vujke ostane. Ali to je potrajalo duže, pa je poslije pola igrača bilo za to da Vujke ode. Meni je Zec tada rekao: “Idi u Rijeku.” Kao opcija se pojavila Olimpija. Bio sam u Ljubljani na dogovoru, ali nismo ništa riješili. Vratio sam se u Novi Sad.
Rijeka je htjela doći po mene u Ljubljanu, ali rekao sa,: “Ne, ako hoćete razgovarati sa mnom, pričat ćemo u Novom Sadu.” Tako su došli po mene u Novi Sad i ja sam 1974. potpisao za Rijeku, kad je ušla u Prvu ligu.
I Gojko Zec je došao u Rijeku kao trener?
Jest. Zec je onamo došao kao trener, a ja sam imao nesreću da sam te godine slomio nogu. Bilo je to 23. listopada 1974., protiv Wacker Innsbrucka. Igrao se neki pripremni turnir. Nisam igrao godinu i po dana. Svi su mislili da više neću moći igrati nogomet. Imao sam velikih problema, htjeli su me otjerati, nisu mi htjeli dati ono što sam imao u ugovoru. Pola toga nisam dobio.
Klub se nekorektno postavio dok ste se oporavljali od loma noge?
Da. Tu su glavni bili Gojko Zec i Ljubo Španjol, koji je bio predsjednik. Onda se dogodilo da je Zvezda odvela Zeca u Beograd, a nama je kao trener došao Dragutin Spasović. Nitko u Rijeci nije znao da se mi znamo.
On me nazvao i pitao što je bilo. Sve sam mu ispričao. Pitao me mogu li na terenu to i to, a ja sam mu rekao: “Mogu to, pa i tri puta više.” Čovjek mi je pomogao, podmetnuo leđa za mene. Nakon toga sam za godinu, godinu i pol dana igrao za reprezentaciju.
Spasojević me spasio, a bio je i veliki autoritet. Udario mi je šamar kad sam mu ispričao nešto loše za Zeca. Rekao mi je “Tako ćeš pričati i za mene” i zalijepio mi jednu odgojnu. Otac me u životu nije tako udario.
Jeste li često znali dobiti po glavi od trenera?
Dobivali smo. Kažem vam, udario mi je takav šamar kakav mi ni otac nije udario. Ali ja sam bio u situaciji da ću sve napraviti da uspijem.
Uvodno razdoblje u Rijeci obilježila je grozna ozljeda i sigurno vam je zasjenila sve drugo. A kako vam se svidjela Rijeka kao grad?
Rijeka je bila super. Rijeka je tada ušla u Prvu ligu i bila je veliki klub. Imali su velikog predsjednika, Ljubu Španjola, koji je imao velikih problema s politikom. Njima je smetao njegov uspjeh, ali on je bio snalažljiv čovjek.
On je zapravo složio vašu generaciju koja je kasnije uzela trofej?
Da, sve je on složio. Pogodio je i s time što je doveo Spasketa. Spaske je bio vrhunski trener, opasan. Napravio je fenomanalnu selekciju. Bili smo dva puta osvajači Kupa, ja sam osvojio jedan 1978., a Rijeka još jedan iduće godine kad sam već otišao u Španjolsku.
Među vašim suigračima je puno legendi Rijeke. Tada je došao i Milan Krlja Radović iz Pirota. Kakav vam je on bio kao suradnik u napadu?
Imali smo vrhunski tim. Bili su tu Krlja, Salih Durkalić, Radojko Avramović, Murat Šaran, Minta Ružić, Damir Desnica, sve strašni igrači. Onda Nikica Cukrov, Zvjezdan Radin, Srećko Juričić, Miloš Hrstić, Sergio Machin, Josip Skoblar dvije godine… Bilo je divno igrati s njima.
Stadion na Kantridi je specifičan, ispod onih stijena. Na svijetu nema takvog stadiona. Bio je 20 metara od mora. Kantrida je posebna. Ne možete vjerovati. Ljudi su se penjali i bili gore po stijenama. Vrhunska atmosfera.
S navijačke strane je bilo vatreno i puno rivaliteta, u Rijeci je živjelo puno Srba, puno Dalmatinaca, navijalo se za Zvezdu i Hajduk, tako da mi nismo uvijek bili u većini. To je bila Jugoslavija u malom, svi narodi i svi navijači.
Spomenuli ste Damira Desnicu, kojeg ste nazvali najboljim igračem u povijesti Rijeke.
To nije igrač, to je igračina. Kad ga vidite kako trči, mislite da uopće ne dodiruje zemlju, toliko je bio lagan. Mogao je driblati na jednu stranu, pa na drugu. Strašan igrač. Po meni je on najbolji igrač Rijeke svih vremena.
Kako je u svakodnevnom životu uspijevao nadilaziti teškoće koje je nosila činjenica da je gluhonijem?
Cuki je s njim najviše komunicirao i znao je s njim razgovarati, služili su se rukama i nogama. Ali Damir se snalazio. Šalio se i na svoj račun, na to što je gluhonijem. Bio je dobar momak.
U Splitu ste na Starom placu stali u njegovu obranu kad ga je branič Hajduka Mario Boljat provocirao?
Boljat ga je na jednoj utakmici pljuvao, udarao, svašta mu govorio i štipao ga. Onda sam ga nokautirao, na terenu. Mislim da je sudac bio Maksimović iz Novog Sada. Ne znam kako nije vidio i kako me nije izbacio. Nokautirao sam Boljata i rekao mu: “Pusti ga, čovječe, Bog ga je već dovoljno kaznio, a ti bi ga još pljuvao.” Ali sve to ostane na terenu i brzo bude završeno.
Zvjezdan Radin je bio stup riječke obrane, što je značio za vašu ekipu?
Radin je bio veliki kapetan i igrač, a još veći čovjek.
Rekli ste da je Cico Kranjčar, kad je igrao protiv Rijeke, bio više u zraku nego na travi?
Bila je jedna utakmica protiv Dinama. Tamo smo trebali odigrati neriješeno da ostanemo u ligi, a Kranjčar nam je bio veliki problem. Onda sam ja dao gol pred kraj i dobili smo 1:0, a Zvezda je postala prvak jer je prvi put nakon dugo godina tukla Hajduk u Splitu. Kranjčaru smo svašta radili, toliko ga se mlatilo da sam zato rekao da je bio više u zraku nego na zemlji.
Jeste li ikada svjedočili namještanju utakmica?
Reći ću kako je bilo. Bila je utakmica Rijeka – Zvezda na Kantridi i znao sam da će se dogovoriti neriješen rezultat. Mi smo poveli 1:0 u prvom poluvremenu. Mohorović je bio naš kapetan i ja kažem Mohi: “Nemoj se ti dogovarati.” On uopće nije znao taj sistem, što se dešavalo u ligi. Pošto sam već bio četiri-pet godina tu, znao sam da se to može desiti.
Na kraju u svlačionicu na poluvremenu nije došao Spaske, nego je došao Brčić, koji je bio pomoćnik, i rekao: “Dečki, moramo igrati neriješeno.” Cukrov, Srećko Juričić i ja smo bacili dresove i nismo htjeli igrati. Onda je došao Spaske unutra, uhvatio me za kosu i za uho, natjerao me da se obučem i rekao:
“Da te nisam više vidio u šesnaestercu.” Ja sam mu rekao: “Ako budem mogao dati još golova, ja ću dati, pa vi puštajte.” Na kraju smo jedva izvukli neriješeno. Da Avramović nije obranio šansu u zadnjoj minuti, izgubili bismo 2:1.
A onda je uslijedio revanš kod Zvezde?
Da. Mi se vraćamo na revanš Zvezdi, a Zvezda je već prvak, jer smo mi tukli Dinamo, onu utakmicu kad je Kranjčar bio više u zraku nego na zemlji. Bili su prvaci i dali su nam dva komada, pobijedili su nas 2:0. Riječka delegacija je Zecu, koji je tada bio trener Zvezde, nosila škampe i ribe, pune frižidere, ali Zvezda im nije vratila uslugu. Od te utakmice Zec i Spaske više nisu pričali.
Rijeci je tada trebala pobjeda?
Ne, nije nam trebalo, ali nije bilo u redu. Mi smo njih pustili da igramo neriješeno, a onda su nas tako namjestili.
Najveći uspjeh u Rijeci dolazi 1978. godine, prvi trofej u povijesti kluba. Vi i Radović ste golovima nosili ekipu do tog trofeja. Prvo Partizan, pa Dinamo Vinkovci, Hajduk u četvrtfinalu, Velež u polufinalu i finale s Trepčom. Kakve su vam uspomene na taj Kup?
Mi smo dobili Hajduk u Splitu 1:0. Hajduk je prije toga osvojio pet kupova u nizu. Za tu utakmicu smo dobili nenormalnu novčanu nagradu, veliku premiju. Poslije je došao Velež, pa smo tukli Veleža. Partizan je bio prije Hajduka, tu sam ja dao gol.
Na kraju smo došli u Beograd na Marakanu i odigrali najgoru utakmicu otkako sam bio u Rijeci. To finale s Trepčom bilo je naša najlošija utakmica. Ali Radović je u produžecima dao gol i osvojili smo Kup.
Nakon karijere ostajete u Rijeci?
Da, želio sam tamo živjeti. Godine 1985. otvorio sam kafić i posao je išao dobro. Onda je došla nesretna 1991. godina. 23. srpnja 1991. ubacili su mi dinamit kroz prozor.
Vi srećom niste bili u kafiću? To je bilo noću?
Da, bilo je noću.
Jesu li prije toga krenule prijetnje ili vrijeđanja po nacionalnoj osnovi koje su vam mogle najaviti tako nešto?
Ne, mene nitko nije dirao, nisam imao tih problema. Ali znam zašto je to bilo napravljeno, znam gdje se dogovaralo i znam tko je to napravio. Ti su me ljudi vidjeli kao prvog koji mora otići iz Rijeke. Dinamit je ubačen u moj kafić kako bi iz grada zbog straha otišli i ostali Srbi. Da kažu: “Što će tek nama napraviti ako se ovo dogodilo njemu.”
Inače, ja sam cijeli život deklarirani Crnogorac, ali oni su sve stavljali u isti koš. Počeo je rat. Samo sam gledao kako izvući živu glavu. Tu su mi pomogli Ćiro Blažević i Branko Bevanda, čuveni vozač motora. Rekao sam Bevandi kakav problem imam. Otišli smo sutradan u Maksimir i Ćiro mi je sve završio. Dobio sam hrvatsko državljanstvo i otišao sam u Španjolsku.
Cijeli intervju pročitajte na linku.
