Petar Ciganović: Licemjerno dobrotvorstvo

Po nekim izvorima 34, a po nekima i čitavih 40 američkih milijardera navodno su odlučili donirati pola svoga bogatstva u dobrotvorne svrhe. I odmah su krenule laude u čast tih „krasnih“ ljudi. Postoji, nažalost, i druga strana te medalje. Među spomenutima se nalaze ljudi koji su se obogatili krađom tuđeg koda, ima ljudi koji su se obogatili financijskim malverzacijama ili kako se to popularno kaže, špekulacijama, ima ljudi koji su se obogatili iskorištavajući tuđe nesreće i katastrofe i jeftino kupujući zemlju i nekretnine, ima ljudi koji su se obogatili plaćajući radnike u Bangladešu 5 (pet) dolara mjesečno za proizvodnju fancy proizvoda koji se po svijetu prodaju za sto ili više dolara.
A opet je pitanje ima li među njima uopće ljudi?

Bill Gates i Warren Buffett

Radi se o zemlji u kojoj je u svibnju ove godine zabilježen rekordni broj onih koji koriste bonove za hranu. Taj broj trenutno iznosi 40 800 000 građana zemlje koja se predstavlja svime najboljim na kugli zemaljskoj. Radi se o zemlji koja se gleda kao uzor u zemlji kao što je naša, gdje se volimo sprdati s vremenima kada su nama trebali bonovi za benzin (svi uredno zaborave da je to bilo vrijeme svjetske naftne krize). Radi se o zemlji u kojoj je prošle godine prema procjenama bilo skoro 2 milijuna beskućnika (važno je napomenuti da su to vladine, vrlo konzervativne procjene, jer nitko ni ne vodi točnu evidenciju o tim nesretnicima), a njima se tijekom zadnje hipotekarne krize, po nekim procjenama, moglo priključiti još preko milijun novih. Radi se o zemlji u kojoj 50-ak milijuna ljudi nema osnovno zdravstveno osiguranje.
Radi se o zemlji koja je novcem poreznih obveznika sanirala mega-banke i slične lihvarske ustanove, a čiji menadžeri dobivaju godišnje premije koje bi mogle nahraniti sve one koji do hrane dolaze preko bonova ili kopajući po otpadu. Radi se zemlji koja bi s troškovima jedne godine ratovanja u Afganistanu mogla sagraditi kuće za sve svoje beskućnike. A s troškom godine ratovanja u Iraku, svi bi imali kvalitetno zdravstveno osiguranje.
I sada se odjednom priča o dobrotvorima, a ti su ljudi svojim lobiranjima u Kongresu i Senatu uspjeli ishoditi veliko smanjenje poreza na bogate i samo zahvaljujući tim zakonima stekli grdne dodatne milijarde, o njihovom poslovanju s američkom vojskom da ne govorimo.
Dobrotvorstvo bi bilo da otvaraju nova radna mjesta, da svojim radnicima daju pristojne plaće, da im plaćaju zdravstveno osiguranje, da se zalažu za zakonodavstvo koje bi bilo socijalno, a ne da svakoga tko spomene socijalu odmah nazovu komunistom ili socijalistom.
Bilo je u povijesti sličnih slučajeva „dobrotvorstva“, davali su kraljevi i carevi komadiće zemlje svojim podanicima, koju su oteli od njihovih predaka, a čak i to je bilo veće dobrotvorstvo od ovog današnjeg, jer su na toj zemlji mogli uzgojiti hranu za sebe i svoju obitelj, nakon što bi dali desetine crkvi (koja je i dan danas na strani moćnih, a koja licemjerno propagira neki „socijalni nauk“) i vladarima.

U ondašnjim slučajevima, a i u sadašnjim, radi se samo o pranju vlastite savjesti. Radi se o tome da će netko dati iznos novca kojim bi mogao kupiti pola Hrvatske, ali će mu ostati toliko novca da ga ni sljedećih 50 generacija nasljednika neće moći potrošiti.
I opet nikome nije palo na pamet javno se zapitati koliko je pravedan sistem koji dozvoljava da pojedinci stječu bogatstva koja su perverzna i normalnom umu neshvatljiva.
Kakvo je to društvo u kojem milijuni ljudi stoje u redovima za bonove za hranu, u kojem milijuni nemaju osnovno zdravstveno osiguranje u kojem se kućama zovu barake koje odnese malo jači vjetar, a u kojem u isto vrijeme postoje pojedinci koji se bogate upravo na njihovoj nesreći?
Kakvo je to društvo u kojem se korupcija zove lobiranje, u kojem se na kampanje predsjedničkih i inih kandidata potroše iznosi kojima bi se mogli izgraditi novi pogoni u tvornicama, nove kuće?

Kakvo je to jebeno društvo u kojem neoliberali zapjenjeno vrište da se država nema što miješati u tržište i njihovo poslovanje, a kad su svojom „sposobnošću“ uništili te svoje velike firme, dolaze u Washington moliti da se sredstvima poreznih obveznika pokriju njihova sranja? I to dolaze privatnim avionima …
Kakvo je to društvo u kojem se država bavi samo napadanjem zemalja po svijetu i stvaranjem neprijatelja, a na svom teritoriju tolerira razne desničarske milicije i nacističke organizacije, dok u isto vrijeme ne tolerira ljevičarske ideje?
E pa to je društvo kojem Hrvatska deklarativno teži, u koje naši wannabe političari gledaju kao u Boga, jer žele da i oni imaju takvu moć i takav utjecaj. To je društvo kojem teže Todorić, Kerum i slična ekipa, jer znaju da u takvom društvu država služi samo kao represivni organ koji drži podanike pod kontrolom, dok se oni bogate na masnim maržama, bijednim plaćama svojih radnika i utajama raznih vrsta.
To je društvo kojem svatko normalan želi što brži kraj, jer ono svojim ponašanjem vodi u krvavi rasplet, koji će biti to krvaviji što se duže bude odlagao. Jer niti jedan dobrotvor toga tipa u povijesti nije mirno sišao s pozicije moći, glave ga je došla podanička masa u kojoj se svakih nekoliko generacija pojave oni koji misle da su rođeni kao ljudi i da su svi ljudi jednaki i koji ljudi žele biti za razliku od njihovih predaka.
I onda odluče zakotrljati nešto što i u svom nazivu ima okretanje – revoluciju.
A ako se ne pojave, to znači da je proces ispiranja mozga i utjerivanja straha napokon dao rezultate koje već stoljećima priželjkuju. Napokon su dobili podanike koje mogu na miru šišati i pomalo klati kad odluče da ih ima previše.
I sve to dok podanici sami sebi ponavljaju kako žive u slobodi, u društvu iz snova. I ponavljaju si to dok rade za bijedne plaće, dok slušaju kako se svaki dan moraju odricati dijela svoje slobode, a sve u ime sveopće „sigurnosti“.
Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj, reče pjesnik. Neće, jer ni sloboda ne mari za one koji joj samo pjevaju, a za nju se nisu spremni boriti. (Petar Ciganović)