Pjevačica Marina Perazić, koju publika i dalje najviše veže uz grupu Denis & Denis, danas o svojoj karijeri govori iskreno i bez uljepšavanja – od početaka u Rijeci do odluke da se povuče iz javnog života. Perazić je s Zlatkom Turkaljem Turkijem (HR2) razgovarala o svojoj karijeri i odnosu s Rijekom.
Rijeka kao mjesto kojem se uvijek vraća
Rijeka joj je i dalje baza, grad u koji se vraća kad treba mir i predah.
„Definitivno. Rijeka je moj izbor kada mi treba odmor; ona je moja baza. Uvijek ću joj se vraćati da se oporavim. No, predstoji mi još jedan period u kojem ću na neko vrijeme otići, pa se ponovno vratiti u ‘stvarnu’ mirovinu. Sada mi još nije vrijeme za životnu penziju.“
Grad danas vidi drugačije nego nekad.
„Jezgra je ostala ista, ali grad se mijenja – s jedne strane nabolje, u smislu fizionomije, no s druge strane nedostaje živosti. Osjeti se da je znatno manje stanovnika, manje je trgovina i mjesta za okupljanje mladih. Hotel Continental je bio naša svakodnevna baza, a nažalost, to više nije tako. Vjerujem da se mladi i dalje okupljaju, ali ne u tom broju i na način na koji smo mi to činili.“
Pogled na razvoj grada iz struke
Kao inženjerka građevine, pažljivo prati promjene u prostoru.
„Art kvart je prekrasan; to je područje restaurirano i dovedeno do razine koju nismo očekivali. Sada se taj dio izdvojio kao prava oaza kulture. I dio namijenjen djeci je sjajan. Nažalost, imamo jako puno lijepih zgrada iz austrougarske faze koje se ne obnavljaju jer su sredstva prevelika, a stanari – često stariji ljudi u velikim stanovima – to ne mogu sami financirati. Žao mi je što to ide sporim tempom, ali nadam se da će jednom zaživjeti.“
Posebno je impresionira jedan projekt koji se dugo čekao.
„Ono što me posebno oduševljava, a baš sam nedavno ponovno proučila projekt, jest izgradnja autobusnog kolodvora koji čekamo cijeli moj život. Ne samo da će izgledati dobro, nego će biti i vrlo funkcionalan. Taj me projekt totalno oduševio. Prolazim onuda zadnjih dana i vidim da radovi jako brzo napreduju. Plan je da budu gotovi možda čak i do kraja ove godine. To je ambiciozno, ali držim im palčeve.“
Riječka scena i prvi utjecaji
Riječka scena 80-ih bila je presudna za njezin ulazak u glazbu.
„Bila sam fan Parafa u fazi kada još nisam ni razmišljala o tome da postanem pjevačica. Čitava ta riječka scena, koja je tih godina bila izuzetno jaka, utjecala je na moju odluku da se i sama počnem baviti glazbom.“
Prisjeća se i angažmana oko Ri Rocka i tadašnje energije među bendovima.
„Budući da sam ja inicirala taj odnos između rokera i omladinske organizacije, očekivali su da budem na tim sastancima. Kad se sjetim koliko nas je tada bilo na sastancima, mislim da danas ne bi bilo ni pola toliko predstavnika bendova. Rijeka je bila pravi rokerski grad.“
Glazbeni razvoj i sigurnost na sceni
Glazba je bila prisutna od djetinjstva, ali ne bez otpora.
„Na početku osnovne škole nastavnice su odlučile da nas nekoliko odmah krene u ozbiljnije glazbeno obrazovanje – klavir i solfeggio. Bilo je to malo opterećujuće, pa sam nakon četiri godine rekla mami da više ne bih svirala klavir. Kasnije sam dvije godine svirala klasičnu gitaru, što također nije davalo previše slobode.“
Ipak, na sceni je od početka djelovala sigurno.
„Već se u osnovnoj školi iskristaliziralo da se na sceni ponašam vrlo sigurno i samosvjesno. To je onako kako izgledam pred publikom, ali prije nego što izađem, prolazim kroz velika preispitivanja. Veliki sam kritičar, samokritična sam do krajnjih granica i očekujem puno od sebe, pa se uvijek javi nervoza.“
Suradnja s Davorom Toljom
Suradnja s Davorom Toljom označila je početak njezine karijere.
„Kad sam došla kod njega to poslušati, jako mi se svidjelo. Zamolila sam ga da mi odsvira melodijsku liniju, a on je nešto pjevušio. Rekla sam mu: ‘Joj, daj molim te, pa ti ubiješ svaku svoju pjesmu, pusti mene da otpjevam taj pilot-vokal’. Tako sam otpjevala vokale strogo po slogovima, što je značilo da tekstopisac mora biti izuzetno vješt da se uklopi u tu metriku. Te su pjesme praktički nastajale za mene.“
Popularnost koja je došla preko noći
Uspjeh nije bio planiran.
„Kad smo kretali u taj projekt, nisam očekivala takav feedback publike. Prvotno sam se bojala hoće li nas uopće prihvatiti; postojao je strah da se ne osramotimo jer smo znali da je to što radimo drugačije. No, ta fascinacija našom pojavom dogodila se doslovno preko noći.“
Slava joj nije odgovarala.
„Užasno. Kad jednom doživiš takvu popularnost i dvije si godine u žiži javnosti, nekako se očekuje da nastaviš. Gubitak privatnosti mi nikada nije prijao.“
Odlazak u New York
Krajem 80-ih odlučuje otići iz svega.
„Otišla sam se odmoriti od glazbe. To je bila prva i osnovna stvar. Nikada sebe nisam smatrala tolikim talentom da bih imala šanse napraviti nešto veliko, ni u Jugoslaviji, a kamoli u Americi. Htjela sam pobjeći što dalje, u mir i anonimnost.“
Tamo je živjela gotovo deset godina.
„Poslovi koje sam radila bili su ‘nužno zlo’ – u New Yorku moraš puno zarađivati da bi opstao, pa su se ti poslovi prirodno nametnuli kao način preživljavanja.“
Povratak i suočavanje s realnošću
Povratak u Hrvatsku bio je šok.
„Ružan. Ružan i tužan. Otišla sam 1988., a kad sam se vratila 1997., ljudi su me pitali: ‘Gdje si bila ‘91.?’. Rodila sam prvu kćerku u prosincu ‘91., nakon što sam prethodno imala spontani pobačaj. Zaista mi nije padalo na pamet vraćati se u zemlju u kojoj počinje rat.“
Kraj karijere i želja za povlačenjem
Danas više nema dvojbe što želi.
„Karijera me kao takva nikada nije zanimala; ona mi se jednostavno dogodila. Zahvalna sam na talentu koji sam dobila, ali nikada nisam vjerovala da je on toliko velik da zaslužujem toliku pozornost.“
I vrlo jasno zaključuje:
„Jedva čekam povlačenje sa scene. To je za mene postalo jako naporno. Moji nastupi ovise isključivo o mojoj energiji i raspoloženju, a iscrpljujuće je kad se ne osjećaš dobro, a moraš pritisnuti prekidač, izaći pred publiku i blistati.“
