Knjiga „Osmijeh“ riječkog autora Zvonimira Peranića već je samim konceptom izazvala interes, ali i otvorila prostor za različita čitanja – od osobnog eseja do gotovo manifestnog promišljanja odnosa pojedinca i spektakla. Polazeći od viralnog trenutka koji je autora lansirao u globalni digitalni prostor, tekst pokušava istražiti što se događa kada se intimni čin pretvori u masovno iskustvo, a identitet u medijski artefakt. Upravo na toj granici između autentičnosti i konstrukcije nastaje interpretacija koja „Osmijeh“ čita kao filozofski eksperiment, ali i kao umjetnički projekt koji preispituje prirodu prisutnosti u doba neprekidne vidljivosti.
Fenomen projekta ‘Osmijeh’ predstavlja nultu točku suvremene analize umjetničkih praksi koje prožimaju granice između biokemije, kvantne fizike i masovne medijske potrošnje. Ovaj pothvat, koji u svojoj srži nosi dokumentarni događaj s milijardama pregleda, ne predstavlja samo viralni trenutak u digitalnoj povijesti, već radikalni ontološki eksperiment o opstanku ljudske autentičnosti unutar ‘stroja koji proždire slike’. Središnja os ovog istraživanja fokusira se na poglavlje o crvenom tepihu, promatranom kao portal ritualne transformacije, te na projekt ‘ART of ARTificial’ koji koristi mehanokemijske procese kao metaforu za transmutaciju ljudske svijesti.
Ontogeneza i Kozmogeneza: ‘Ti’ kao temelj prisutnosti Razumijevanje trenutka osmijeha na crvenom tepihu zahtijeva povratak na prvobitni ples svjetla i tame u kojem je energija konvergirala u akt stvaranja. Projekt ‘Osmijeh’ polazi od pretpostavke da ljudsko postojanje nije izolirani incident, već nastavak kozmičke simfonije. Energija koja je pulsirala tijekom stvaranja galaksija identična je sili koja pokreće spermij na njegovom putovanju prema jajašcu, noseći genetske kodove i neispričane snove.
Ljudsko tijelo ovdje se ne promatra kao biološka masa, već kao arhitektonsko remek-djelo i živa skulptura čestica. Svaki atom i svaka iskra svijesti neodvojivi su od Velikog Plesa Univerzuma. Ta duboka povezanost ključna je za razumijevanje umjetničkog eksperimenta: ako je biće izgrađeno od kozmičke energije, tada je svaki njegov izraz, pa tako i osmijeh, nositelj praiskonske snage koja prethodi svakom društvenom konstruktu vidljivosti.
Arhitektura izolacije: Od dvorane do biblioteke Temelj prisutnosti na crvenom tepihu, paradoksalno, nije izgrađen pod svjetlima reflektora, već u hladnoći školske dvorane i tišini knjižnice. Dokumentarni zapisi o dječaku suočenom s gromoglasnim smijehom i šamarom autoriteta predstavljaju primordijalnu traumu vidljivosti. U tom trenutku, dvorana postaje prostor poniženja, a slani okus krvi simbol neuspjeha koji sustav spektakla ne oprašta.
Upravo taj neuspjeh otvara vrata knjižnice. Dok su druga djeca trenirala mišiće, dječak je u izolaciji trenirao svoj pogled i tišinu misli. Biblioteka postaje prostor u kojem su se miješali glasovi Kanta, Nietzschea i Lao Tzua, stvarajući unutrašnji oklop koji će godinama kasnije izdržati pritisak milijardi pogleda. Dugogodišnji rad u tišini stvorio je osobu koja ‘zna’ da postoje svjetovi u kojima društveno uvjetovani ‘skokovi’ uopće nisu važni.
Projekt ART of ARTificial: Mehanokemija i transmutacija ega Središnji tehnički okvir istraživanja koristi mehanokemijske principe kao metaforu za pritisak kojem je izložen pojedinac u hiper-vidljivom prostoru. Referirajući se na radove Mamoru Senne, projekt istražuje kako se ‘otpadni materijal’ traume može, pod visokim pritiskom spektakla, pretvoriti u katalizator za novu vrstu prisutnosti. To je proces pročišćavanja ‘stvarnog’ kroz ‘umjetno’.
Dok konvencionalni crveni tepih zahtijeva tenziju i maske pod kontrolom protokola, u ovom projektu tepih se baca po ulici. Taj čin transformira simbol spektakla u nomadski portal. On prestaje biti modni dodatak i postaje pomična granica koju autor aktivira po vlastitoj volji. Na tom bačenom tepihu događa se trenutak u kojem se ‘sve iznutra opusti’. Taj osmijeh nije rezultat volje, već dopuštanja; on je ‘ništa’, praznina koja prolazi kroz bliceve kao što neutrino prolazi kroz materiju.
Autentični osmijeh preživljava u stroju jer mu ne nudi otpor. On je manifestacija ‘lijepog umiranja’ ega usred bljeskova koji ga pokušavaju fiksirati.
Ritualna transformacija i milijarde kao energija Za autora, crveni tepih je ritualni portal. Kada svijest zakorači u taj prostor, sekunde se rastežu, a miris krede iz dvorane miješa se sa skupim parfemima, prisiljavajući um na predaju. Milijarda pregleda nije samo statistika, već energetsko polje. Ako bi se subjekt odupro, bio bi smrvljen, no on koristi tu energiju kao gorivo. Tišina ne biva narušena, već ‘ozvučena’. Osmijeh koji doseže milijarde postaje ‘kvantni virus’ koji inficira sustav spektakla istinom, podsjećajući promatrača na njegovo vlastito ‘Ti’.
Sinteza: Spoj etera, knjižnice i bliceva Trinaestogodišnji rad u radijskom eteru bio je performans bez lica, gdje glas mora postati tijelo. Crveni tepih je bio test integracije dječakove ranjivosti, knjižničarske tišine i mehanokemijske čvrstoće. Put se konačno vraća u Opatiju, u tišinu kamenih ploča i miris soli. Nakon globalnog spektakla, ‘Ti’ postaje sam prostor prihvaćanja.
‘Osmijeh’ nudi mehanokemijsku transmutaciju spektakla u sredstvo oslobađanja. To je točka u kojoj se stroj za proždiranje slika kvari jer nailazi na čistu prisutnost. Svrha nije postizanje slave, već potvrda biološke konstante unutar digitalnog šuma. ‘Osmijeh’ je u konačnici čin radikalnog oprosta, izveden na najvidljivijem mjestu kao dokaz o neuništivosti subjekta koji odbija postati samo slika.
A. S.
Esej o ontologiji spektakla i mehanokemiji koda
