U tišini, bez velikih najava, ovih je dana objavljena knjiga „Osmjeh“ riječkog autora Zvonimira Peranića.
Peranić je riječkoj publici poznat kroz kazališni rad, znanstvena istraživanja i niz umjetničkih projekata koji su često istraživali granice između znanosti, umjetnosti i svakodnevnog iskustva. Nova knjiga nastajala je godinama i teško ju je svrstati u klasične književne okvire.
Fragmentarna knjiga između žanrova
„Osmjeh“ nije roman u tradicionalnom smislu niti zbirka eseja. Riječ je o fragmentarnoj knjizi sastavljenoj od kratkih proznih cjelina u kojima se isprepliću sjećanja, osobna promišljanja i prizori koji ponekad djeluju gotovo dokumentarno.
U tekstu se pojavljuju teme djetinjstva, bolesti, smrti, kazališta i susreta s ljudima koji su na različite načine obilježili autorov život. Neki od tih susreta dogodili su se upravo u Rijeci, a autor ih ne prikazuje kroz izravne biografske ispovijedi, nego kroz kratke fragmente koji često ostavljaju prostor čitatelju da sam odluči gdje završava stvarnost, a gdje počinje književna interpretacija.
Granica između stvarnosti i književnosti
U pojedinim dijelovima knjige čitatelj može steći dojam da se iza pojedinih likova ili situacija kriju stvarne osobe i događaji. Autor pritom ne nudi objašnjenja niti razjašnjava granice između autobiografskog iskustva i literarne konstrukcije.
Možda je upravo u toj neodređenosti jedna od zanimljivijih dimenzija knjige.
Refleksija o susretima i reakcijama
Peranić je tijekom godina bio prepoznat po projektima koji su često izazivali snažne reakcije publike. Dok su ga neki podržavali i pratili njegov rad, drugi su ga jednako snažno kritizirali ili odbacivali. U tom smislu „Osmjeh“ djeluje i kao svojevrsna tiha refleksija o susretima, nesporazumima i pitanjima koja su ostala otvorena.
Autor ne pokušava objasniti vlastitu poziciju niti nuditi konačne odgovore. Umjesto toga, knjiga se kreće između osobnog iskustva i univerzalnih pitanja o tome što znači biti čovjek, kako nastaju naši odnosi s drugima i koliko nas susreti s ljudima mogu oblikovati.
Knjiga otvorenih pitanja
Možda će neki čitatelji u pojedinim prizorima prepoznati vlastite uspomene ili ljude koje su susretali. A možda će netko pomisliti da se i sam, na neki način, nalazi u nekoj od tih priča.
Na samom početku knjige autor zapisuje rečenicu koja možda najbolje opisuje način na koji je „Osmjeh“ zamišljen:
„Ova knjiga nije napisana da bi bila objašnjena. Napisana je da bi bila doživljena.“
Više informacija o knjizi dostupno je na autorovoj stranici: zvonimirperanic.com
