Je li projekt EPK Rijeka, uz gospodarstvo i više od 26 tisuća zgrada i kuća, oštećenih nedavno u potresu, najveći gubitnik ekstremne situacije s koronavirusom ili će te izvanredne okolnosti omogućiti da pokaže važnost i ljekovit utjecaj kulture i umjetnosti u postvirusnom svijetu, pitaju se u opširnoj reportaži na tportalu.
Za ministricu Ninu Obuljen nema dvojbe. U današnjem intervjuu za Novi list poručila je da državni proračun sigurno neće moći ispuniti svoje financijske obaveze prema EPK-u, a to znači da se velik dio programa neće realizirati. Obuljen nije sklona ni ideji da se domaćinstvo pomakne u 2021. godinu jer će tada europske prijestolnice kulture biti neki drugi gradovi.
Pročelnik za kulturu Ivan Šarar za tportal izjavio je: ‘Svi mi koji godinama pripremamo ovaj projekt doživjeli smo ozbiljan hladan tuš jer je u EPK uložen ogroman trud, uz isto takva ogromna očekivanja. No tako je vjerojatno svima koji su pripremali velike projekte širom svijeta, stoga ne smatram da je EPK najveća žrtva ni zapravo uopće žrtva. Živimo nove okolnosti, kao i svi ostali razmišljamo o zdravlju, ugroženima zdravstveno i egzistencijalno, potpuno promijenjenim životnim okruženjima, prvim znakovima nedemokratičnosti koji proizlaze iz krizne situacije itd. Smatram da EPK kao projekt i sam treba podnijeti svojevrsnu žrtvu promijenjenih okolnosti i prioriteta te, u okvirima mogućnosti koji uglavnom proizlaze iz kratkih rokova i tanjih financija, presložiti program. Očekivanja javnosti sigurno su promijenjena, a na nama je da im se adekvatno prilagodimo’, kaže Šarar.
Šef riječke kulture također je naglasio da neće biti moguće ostvariti turističke i gospodarske rezultate kakvi su izvorno bili predviđeni. ‘Ni sami ne znamo koje ćemo programe uspjeti realizirati, a na turizam ovog trenutka teško da je inteligentno računati. U situaciji kada se gospodarstvo urušava zbog posljedica pandemije, EPK kao projekt koji donosi pozitivne turističke i gospodarske učinke postaje automatski potpuno irelevantan, i to treba jasno izgovoriti. Ono u čemu EPK sigurno neće podbaciti nasljeđe je u vidu infrastrukture i pokrenutih programskih inicijativa, uključene lokalne zajednice i know-howa koji je stvoren u proteklom periodu’, kaže Šarar.
EPK, dodaje, može biti jako relevantan ukoliko uspiju dio programa i sadržajem i metodom provedbe prilagoditi sadašnjim ‘virusnim okolnostima’, s time da bi možda mogli pokazati što su to kultura i umjetnost u postvirusnom svijetu.
Marin Blažević, intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca, koji je pripremio niz atraktivnih programa u suradnji s EPK-om, smatra da ova situacija potencijalno može djelovati katastrofalno ne samo na projekt EPK, nego i na rad svih ustanova u kulturi, a koje ovise o okupljanju većeg broja ljudi na jednom mjestu, prije svega kazališta, ali i svih ostalih izvedbenih umjetnosti.
‘Kazališta i koncertne dvorane, festivali, kulturna i sportska događanja u ovakvim se situacijama prva zatvaraju i obustavljaju, a bit će zadnja otvorena i ponovno pokrenuta. Stoga perspektivu projekta EPK Rijeka 2020. ne bih odvajao od perspektive rada i opstanka kazališta, konkretno riječkog Zajca, ali i izvedbenih umjetnosti uopće. Sve ovisi o tome koliko će trajati suspenzija programa proizašla iz zabrane javnih događanja, odnosno okupljanja, te kada ćemo se moći vratiti u tzv. normalu, odnosno u ono što se već sada najavljuje kao ‘nova normala’. Ako će ta ‘nova normala’, nastupila za dva ili tri mjeseca, omogućiti otvaranje kazališnih i koncertnih dvorana za publiku, barem u smanjenom kapacitetu, taj zastoj i prazninu uspjet ćemo nadoknaditi, premda će biti otkazivanja, oštrih i dubokih rezova.
Naravno, pritom moramo pretpostaviti da će i Grad Rijeka i Ministarstvo kulture biti u mogućnosti financirati već reducirani program, a i da će dovoljan broj gledateljica i gledatelja imati hrabrosti vratiti se u gledališta. To je dosta optimističan scenarij i prema njemu bismo za dva do četiri mjeseca mogli nastaviti s programom, makar reduciranim. Međutim ako režim socijalnog distanciranja i zabrane javnog okupljanja potraje duže ili se bude javljao u valovima do proljeća 2021., pa čak i kasnije, očekuje nas katastrofa, drastičan gubitak radnih mjesta, privremena ili trajna zatvaranja kazališta, realna opasnost od urušavanja cijelog kulturnog sektora, kazališta i izvedbenih umjetnosti uopće’, kaže Blažević u čijem kazalištu već razmišljaju što će biti kad karantena popusti.
‘ riječkom HNK-u već sada radimo simulacije reorganizacije gledališta koja bi omogućila obaveznu distancu od dva metra, no u tom slučaju u gledalište koje ima 680 mjesta mogli bismo smjestiti tek 150 do 200 gledateljica i gledatelja. Kako je još sve neizvjesno i ne znamo koliko će trajati epidemija, niti kada će se promijeniti režim tzv. socijalne distance, u ovom trenutku ne možemo znati ni to kada bismo eventualno mogli izvoditi programe za više od pet gledateljica i gledatelja, a kamoli njih 50 ili 500’, ističe Blažević.
Vlada li među epekaovcima i brojnim suradnicima rezignacija i razočaranje ovakvim razvojem događaja s obzirom na neizvjesnost te uloženi trud u projekt EPK Rijeka 2020.?
Blažević kaže da je na početku, kad su počeli otkazivati programe, postojalo veliko razočaranje, međutim u ovom trenutku ta strepnja više nije vezana uz konkretne projekte EPK Rijeka 2020., nego uz opstanak kazališta i svih ostalih izvedbenih djelatnosti.
‘U cijelom kulturnom sektoru, a osobito onom koji se bavi izvedbenim umjetnostima, osjeća se sve intenzivnije egzistencijalna kriza. U ovom trenutku ne znamo kad ćemo ponovno moći raditi i hoćemo li ponovno od toga moći živjeti. Za sada su u bitno težoj poziciji slobodne umjetnice i umjetnici, no ako ova kriza potraje duže od tri mjeseca, jednako ugrožene bit će javne ustanove. Suprotno mišljenju mnogih, pa i onih navodno slobodnih, javna kazališta, uključivo ona nacionalnog statusa, ne ovise samo o proračunu osnivača, odnosno o tzv. javnom novcu, nego i o prihodu od prodaje ulaznica. Bez tog prihoda riječki HNK, primjerice, ne bi mogao producirati nijednu predstavu, odnosno koncert. Mogli bismo eventualno samo izvoditi reprize, pa se opet ne bismo bitno razlikovali od televizije’, kaže Blažević.
Gradska uprava ove godine (makar je to bilo od 2000 godine ) nije pokazala ljubav prema građanima sa niti jednim postupkom.
Rijeka prije 2000. godine je bila grad u kojega se je zaljubljivalo odmah po dolasku u njega.
Danas Rijeka ne daje taj dojam i mene srce boli što se desilo sa njom , mojom Rijekom
Došlo je vrijeme da se učine promjene i da grad vodi netko mlad , pun entuzijazma, ljubavi i snage da ga vrati tamo gdje mu je mjesto.
Mi na Kastvu imamo odličnog gradonačelnika kapa do poda.
E, tako je žalosno što se sva ti mastadontska sela Potemkinova neće realizirati i zadnja pljačka ostvariti prije fajronta u off-projektu “1001 udruga i GP KRK u 101 boji”.