Mojmir Križan: Dva desetljeća lutanja po ‘bespućima’

Dvadesetak godina nakon što je Franjo Tuđman izabran za predsjednika (tada još Socijalističke) Republike Hrvatske, a izdavačke se kuće požurile da izdaju njegove pseudo-hegelijanske povijesno-filozofske rasprave o ulozi zla u povijesti, o “zločinidbama” čija je Hrvatska bila žrtva, o rješavanju “nacionalnih pitanja”, posebno onih “malih naroda”, o njegovim opsesijama Srbima i židovima, pa i o “Svedobnoj sveudiljnosti genocidne činidbe” (usp.: F. Tuđman, “Bespuća povijesne zbiljnosti”, Zagreb 1989/1994; F. Tuđman, “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi”, Zagreb 1981/1996), nije na odmet put razvitka postkomunističke Hrvatske, na koji ju je uputio ovaj “otac nacije”, kritički pogledati u povijesnoj perspektivi. Takav pogled, na žalost, pokazuje da se Hrvatska, posebno u pogledu privrednog i kulturnog razvoja, zaista nalazi na “bespućima”.
Prvo i osnovno takvo “bespuće”, na koje su Hrvatsku odvela politička uvjerenja Franje Tuđmana – i, razumije se, podrška koju je dobio od glasačkog tijela i svojih suradnika -, je etnički nacionalizam, uljepšan uvjerenjem da je Hrvatska, zato što se teritorijalno nalazi u Evropi, na neki način predestinirana da bez problema postane članica Evropske Unije (EU) – iako su nacionalizmi njezinih članica najvažniji kočničari razvoja Unije u funkcionalnu saveznu državu, i iako je svatko tko je htio u Bruxellesu od EU-funkcionera mogao saznati da su oni itekako svjesni tog problema.

Franjo Tuđman

Drugo “bespuće”, na koje je Hrvatsku usmjerio režim Franje Tuđmana, bilo je iscrtavanje “etničkih granica” Hrvatske kao “države hrvatskog naroda” krvlju, tj. ratom, kako ratovanjem s Jugoslavenskom Armijom, koja se postupno pretvorila u srpsku vojsku, tako i pokušajima da se osvoje i anektiraju dijelovi Bosne i Hercegovine, te protjerivanjem velikog dijela srpskog stanovništva iz Hrvatske. Rezultat ovog ratovanja bile su desetine hiljada mrtvih i stotine hiljada, pa i milioni fizički, materijalno i psihički oštećenih ljudi, razaranje velikog dijela društvenih odnosa i ekonomskih potencijala, s posljedicom da materijalni standard života u Hrvatskoj sve do danas nije premašio razinu iz 1980ih godina, činjenica da su granice Hrvatske ostale tamo gdje su ih nakon 2. Svjetskog rata iscrtali komunisti – te da se Hrvatska našla u “crnoj rupi” Balkana – unutar jedinog evropskog teritorija zapadno od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, koji je van EU ne zato što se pripadne države ovoj ne žele pridružiti, već zbog toga što ih EU ne želi prihvatiti kao svoje članice.
Što više, ne može se isključiti hipotetska pretpostavka da bi vladavina Slobodana Miloševića u Jugoslaviji bila i kraćeg vijeka nego što se uspio održati u Srbiji, da je ostatak Jugoslavije, u cilju izbjegavanja krvoprolića, bio privatio njegovu komunističko-velikosrpsku hegemoniju, tako sačuvao zajedničku državu i koncentrirao se na pritisak da se ta država, slično ostalim evropskim postkomunističkim državama, što prije uključi u EU – što je, uostalom, Jugoslaviji bilo i eksplicitno ponuđeno.
Treće “bespuće” bilo je podržavljenje “društvenog vlasništva”, kojim je pravo raspolaganja pripadnim dobrima, prvenstveno privrednim poduzećima, ma koliko to pravo u okviru socijalističkog “društvenog samoupravljanja” bilo nejasno definirano i uvijek ograničavano “vodećom ulogom” vladajućeg Saveza Komunista, prešla u ruke državnih organa, tokom 1990ih godina de facto pod kontrolu Franje Tuđmana i njegovih adlatusa.
Četvrto, kretanje “bespućima” nastavljeno je raspodjelom tako uzurpiranog vlasništva, posebno proizvodnih kapaciteta, dvjestotinjku (prospektivno) imućnih porodica, koje je “otac nacije” izabrao za nosioce budućeg kapitalističkog razvoja zemlje, pojavom “tajkuna” i s njima usko povezanih novih kriminalnih milieu-a itd. Metode ove raspodjele kretale su se od apsurdnih “menadžerskih kredita”, koji su radnim kolektivima trebali omogućiti da, nakon što im je država otela “društveno vlasništvo”, svoja poduzeća otkupe od države u korist svojih “menedžera”, u pravilu bivših komunističkih “rukovodilaca”, koji su iznenada u sebi osjetili neodoljivu privlačnost svog hrvatstva, sve do jednoznačno kriminalnih makinacija.
Peto – i dugoročno najopasnije – “bespuće” je kulturna degradacija, i to u odnosu kako na kulturu u staroj, građansko-kapitalističkoj Jugoslaviji, tako i u odnosu na onu nastalu u socijalističkoj Jugoslaviji. Kao i građanska kultura, tako je i službena ideologija socijalističke Jugoslavije – marksizam-lenjinizam i njegovi kasniji derivati – bila utemeljena na prosvjetiteljskom uvjerenju da su ljudi umni i stoga sposobni da razvoj svojih društava uzmu u svoje ruke i racionalno njime upravljaju. Na žalost, nominalno građansko-kapitalističke odnose, uvedene nakon 1990. godine, mnogi su shvatili kao slobodu za neograničeno prakticiranje još iz socijalizma poznatog principa “snađi se”: Svatko je slobodan da se u životu “snalazi” kako zna i umije, važeće zakone je dopušteno izigravati, a važenje moralnih normi je – u najboljem slučaju – ograničeno na blisku rodbinu.
Ovo je “snalaženje” praćeno konzumerizmom kao upadljivim – ali u relativno siromašnoj Hrvatskoj disfunkcionalnim – obilježjem života u zemljama zapadne Evrope: Vrijednosti kao što su omogućavanje dostojanstvenog života svih građana, primjerice zahvaljujući penzijama koje omogućavaju zadovoljavanje temeljnih poreba, besplatno obrazovanje mladih, funkcionirajuća i svima jednako pristupačna zdravstvena zaštita, zdrava prehrana itd., nadomještene su demonstrativnim konzumom materijalnih dobara – automobila, pomodne odjeće, putovanja na provod u inozemstvo, uvijek novih modela mobitela i bezbroja drugih, dobrim dijelom suvišnih proizvoda –, i to gotovo u pravilu kupljenih na kredit.
Konačno, lutajući ovim “bespućima” se Hrvatska našla i na šestom “bespuću”, u ćorsokaku prezaduženosti i teške financijske ovisnosti o inozemstvu. Ekscesivni konzum nije bilo moguće financirati iz domaćih prihoda, već je on dobrim dijelom – posredno i neposredno – financiran inozemnim novcem: Prodajom poduzeća koja su uspjela preživjeti “tranziciju” strancima i uzimanjem uvijek novih kredita na globalnom tržištu kapitala. Uzme li se, međutim, u obzir činjenica da poduzeća, koja bi bilo moguće prodati u inozemstvo, praktički više nema, da se kreditni rejting Hrvatske smanjuje, a kamate na kredite rastu, da je cijela južna Evropa pod sumnjom da pokušava živjeti na račun drugih, te da je i turizam u svojem postojećem obliku dosegnuo granice svog rasta, nije teško vidjeti da je uporno lutanje Hrvatske opisanim “bespućima” ovu dovelo na rub provalije državnog bankrota.
Da bi se izbjegao pad u tu provaliju, neophodan je radikalni kulturni i politički zaokret zemlje, ali ne kao pokušaj vraćanja istim putem, tj. istim ”bespućima” – primjerice u obliku često obećavane “revizije privatizacije”, tj. vraćanja opljačkanoga opljačkanima -, već u obliku konačnog stupanja na put uspostavljanja građanskog poretka i građanskih odnosa u društvu, poštovanja zakona tog poretka, visokog vrednovanja rada, proizvodnosti, kreativnosti i poduzetništva, brige za siromašne i bolesne, pa i prihvaćanja tradicionalnih vrlina skromnosti i frugalnosti. Rečeno nešto manje ugodnim riječima: Radi se o prihvaćanju perspektive da zemlji, ako se želi izvući iz ćorsokaka u kojem se nalazi, predstoji razdoblje “krvi, znoja i suza”, i to bez obzira bude li već članica EU ili ne. No tko je u Hrvatskoj spreman prihvatiti tu perspektivu, koji ju je političar spreman uključiti u svoj politički program i, što je još teže, predočiti ju građanima, svojim potencijalnim biračima? (mojmir križan)