Srednjevjekovni je Evropljanin bio, u neku ruku, u boljem položaju od modernog: živio je u uvjerenju da svijetom upravlja Bog, vrhovni vladar koji sve vidi, o svemu odlučuje, te pravedno kažnjava zle i nagrađuje dobre (tu smo, treba u zagradi primijetiti, na kliskom terenu bezizlazne rasprave o pitanju je li čovjek determiniran ili je zaista slobodan). Nesreća je bila zaslužena kazna za grijehe, ponekad kušnja ili, ako se činila nepodnošljivo nepravednom, nedokučiva odluka Boga kao apsolutne instance. Filozofi kojima ovo nije bilo dovol-jno mučili su se s problemima teodiceje, tj. s pravdanjem Boga pred čovjekom naočigled zala ovog svijeta, ali i tu su znali nači izlaz. Tako je na prelazu 17. u 18. stoljeće njemački racionalist Gottfried Weilhelm Leibniz zaključio da bi svijet u kojem ima manje zla zaista bio poželjan, ali da je nemoguć, jer je Bog – u skladu sa svojom neizmjernom mudrošću i dobrotom – stvorio najbolji mogući svijet.
Koliko je nezavidnija situacija modernog čovjeka! Prosvjetiteljska kritika religije mu je oduzela vjeru u Boga, a time i mogućnost da nesreće koje ga zadese shvati kao Božju kaznu. Prosvjetiteljski racionalizam i optimizam ga je pak uvjerio da je sam kovač svoje sreće: da je postojeće stanje svijeta rezultat njegovog dosadašnjeg djelovanja, te da promjenom tog djelovanja može osigurati svoju “bolju budućnost”. Ovo uvjerenje stoji kako iza propalog komunizma, tako i iza zapadnih liberalnih poredaka – u kojima je, na žalost, često svedeno na očekivanje rasta privrede i potrošnje.
No kako onda objasniti da ova “bolja budućnost” umnogome ostaje lijepa želja? Nakon liberalnog 19., evropsko 20. stoljeće je ušlo u povijest kao stoljeće totalitarizama, fanatičnih režima koji su na svom putu u “bolju budućnost” iz sebe ostavili oko 150 miliona ubijenih ljudi i nekoliko puta više preživjelih ljudskih žrtava. Modernom čovjeku preostaju – ako su ljudi zaista kovači svoje sreće – samo dva alternativna tumačenja ovih – i bezbrojnih drugih – katastrofa.
Jedno tumačenje, koje je, treba naglasiti, dostupno samo pojedinim grupama, odnosno dijelovima čovječanstva, je svaljivanje krivice na “neprijateljsko djelovanje”, “zavjere” itd. drugih ljudskih grupa. Komunisti, kojima je socijalis-tički raj stalno izmicao iz ruku, svoje su neuspjehe uvijek tumačili djelovanjem beskonačne plejade različitih “neprijatelja”. Prije dvadesetak godina je Miloševićev kriptofašistički režim u Srbiji također potvrđivao svoje komunističko porijeklo ukazivanjem na “neprijatelje”: kosovske Albance, Ujedinjene nacije, njemački “četvrti Reich”, “svetsku katoličku multinacionalu” itd. A Zapad danas “neprijatelja” vidi u teroristima, koji su, gle čuda, gotovo bez iznimke muslimani, a ne vidi svoj teroristički odnos, tokom zadnjih dvadesetak godina, spram Iraka i Afganistana.
Drugo tumačenje je, za razliku od prvoga, prihvatljivije utoliko što je poopćivo na cijelo čovječanstvo, iako za ovo nije ništa laskavije od prvoga. Ono ukazuje na – najvjerojatnije neprevladivu – nesavršenost i ograničenost ljudi. Nije na odmet napomenuti da se predmoderne kulture nisu libile ovo čovjeku otvoreno dati do znanja. Kršćanstvo uporno ponavlja da Božje carstvo nije od ovoga svijeta. Originalne orijentalne tepihe je moguće prepoznati po tome što njihovi ornamenti nikada nisu savršeni, već su u njih uvijek ugrađene – nekada čak i pravilno raspoređene – greške. Ove greške čovjeka podsjećaju da ne može doseći savršenstvo i da bi bilo blasfemično to i pokušati, a Bogu potvrđuju smjernost čovjeka.
Ma koliko zapadni liberalizam bio dijete prosvjetiteljstva, s vremenom je i on naučio ovu lekciju – i time izbjegao sudbinu komunizma. On zna da su ljudi nesavršeni i da je zbog toga bolje da pred sebe ne postavljaju prevelike ili previše daleke ciljeve. Stoga liberali ne prihvaćaju revolucije i zadovoljavaju se s postupnim reformama, s malim koracima koje je, ako se pokažu pogrešnima ili neuspješnima, relativno lako moguće korigirati. Oni odbacuju centralno planiranje jer su uvjereni da je već i stjecanje pregleda nad kompliciranom modernom ekonomijom nedostižno ne samo za pojedince, već i za glomazne birokracije, i jer greške u centralnom planiranju plaćaju milioni ljudi. Oni su za slobodno tržište koje svakom pojedincu omogućava da sam donosi ekonomske odluke i u skladu s time od njega istovremeno zahtijeva da sam snosi posljedice tih odluka.
Liberalizam je dakle korigirao grešku nadobudnih prosvjetitelja i komunista, koji su, nakon što su s pijedestala svemoći srušili Boga, na njega postavili čovjeka. Liberalizam ovaj pijedestal ostavlja praznim, a građanima liberalnih poredaka osigurava slobodu da na tom pijedestalu zamisle koga god žele – pod uvjetom da time ne ugrožavaju slobodu ostalih građana. (Mojmir Križan)
Sve bi to bilo lijepo Mojmira, kada se taj liberalizam ne bi prvenstveno i skoro ekskluzivno odnosio na kapital, a sve manje na čovjeka. A pijedestal nije prazan..na njemu je novac…
Liberalizam kaže, u prvom redu, da slobodu treba smatrati najvišom vrijednošću. Promišljanje značenja tog pojma pokazuje da se može praviti razlika između ekonomske, društvene, političke itd. slobode, i tu analizu nastaviti i dalje. Zadnjih desetljeća je, na žalost, u zapadnom svijetu prevladao tzv. neoliberalizam, koji na prvo mjesto stavlja ekonomske slobode. To je život većine ljudi učinilo nesigurnijim, što političke oligarhije pak zloupotrebljavaju da bi ih plašili koječime (terorizmom itd.) i tako ih učinili poslušnijim. Isto tako na žalost, postkomunističke države, uključujući i Hrvatsku, marljivo oponašaju zapadni neoliberalizam – opet u korist vladajućih oligarhija kao koruptivih simbioza političara i novih “tajkuna”. Na građanima je da protiv toga dignu svoj glas. Dok god oni prihvaćaju npr. upropaštavanje zdravstva i svim silama se trude da čim ranije odu u penziju da bi stekli prihode koje drugi zarađuju, dok god mirno podnose da im se u štampi neprestano serviraju priče o jahtama bogataša itd. i sanjaju da bi i oni jednog dana mogli doći u posjed nečeg sličnog, postojeće se stanje neće promijeniti.
Prvi veći korak za čovječanstvo ako se želi podići razina svijesti je ukidanje novca … to je star zaostao koncept kojeg su izmislili Feničani pred 3500 godina, pa zar do dana današnjeg nismo uspjeli smisliti ništa bolje ? Naravno to je dugotrajan proces, koji bi zahtjevao ogroman iskorak u svijesti, a za početak bi trebao razbiti sebičnu ideju na kojoj leži cijelo današnje društvo a koja glasi “Ja sam sretan jer posjedujem nešto što netko drugi nema”.
dugo nisam procitao tekst koji tako tocno odrazava ono sta mislim. s komentarima se ne slazem. ukidanje novca. i umjesto toga uvest sta? centralni komitet koji odredjuje koliko cijeg rada je ekvivalent za koliko dobara i usluga? ili se pouzdat u ljudsku dobrotu. dajte ljudi ugasite jointove i vratite se na zemlju. pa sta ako su ga izmislili fenicani? izmislili su u pecini i kotac. ocemo ga odbacit?
novac nije na nikakvom pijedestalu. on je samo instrument. ako imamo ljude koji su jako bogati i mocni i teze zgrtanju jos vecih bogatstava na protuzakonit nacin (nadam se da o tome govorimo) tome nije kriv novac nego nejaka drzava koja ne zna stat cvrsto u primjeni svojih propisa. drzavni sluzbenici nekad su prvi medju onima koji krse zakon. ojacajmo mehanizme pravne zastite pojedinca i dobili smo jako puno. ako, pak, govorimo o stjecanju bogatstva na zakonit nacin (u danasnjoj rh je to raritet) mislim da nije ni najmanje pravedno nekog optuzivat za sebicnost. ako netko svojim radom stekne puno novca, oce li on hranit siromahe ili se ko strika baja kupat u bazenu novcanica njegova je stvar. nasilna kolektivizacija sredstava koja je provedena marksistickim revolucijama je unazadila covjecanstvo i omogucila, medju ostalim i privatizaciju devedesetih. oni koji su narodno bogatstvo opljackali nisu bili nikakvi kapitalisti nego bivsi funkcioneri jednog sustava kojem su puna usta bila altruizma i opceg dobra. i krvava kupka je isto proizasla iz odbijanja da se o tzv. nacinalnim pitanjima raspravlja, guranja pod tepih i trubljenja o bratstvu i jedinstvu. onda su se bivsi drugovi sjetili kako bi zgodno bilo narajcat narod, dat mu puske i zaradit pare. i ko je kriv. po mnogim imbecilima amerika, evropa, izrael, vatikan… samo nas posteni radnik, seljak, rvat, srpce, bosanac – GLASAC ne.
jedno pitanje koje uvijek postavljam kvaziljevicarima – koji je to sustav ili drzava malom covjeku u citavoj dosadasnjoj povijesti U PRAKSI!!! ponudila vise od liberalnih demokracija? sve danas vazece konvencije o zastiti svih mogucih ljudskih prava rezultat su liberalne ostavstine. kad dobijem suvisao odgovor na to pitanje stavit cu i ja cheovu majicu i slusat manu chaoa i gledat filmove od kusturice u drvengradu, tita mi!
bozesacuvaj centralnog komiteta, ljudske dobrote i jointova… ne kažem da se treba tome vraćati… trebaju nam potpuno nove ideje… mozda ni ja nisam taj koji će ih dati…. ali valjda je netko negdje u 3500godina smislio nešto novo.. samo to kazem.
do sada pouzdano nije. pokusajmo stvari stavit na najnizu mogucu balkansku razinu. okretnanje rundi u kafanama. oduvijek me nerviralo gledat kako velika drustva nijemaca i talijana u pfening/centesimo placaju svako svoj dio racuna. to mi je bilo tako nekako odbojno i ljigavo. a kako je kod nas? imas ljude koji ce svaki put zavrtit rundu, a imas i smradove koji ce neprimjetno u kutu pit pice za picem bez da plate ijedno. sta ti to govori? ako stvoris sustav u kojem nije bitno tko koliko doprinosi najvise ce na gubitku bit oni najposteniji i najaltruisticniji. pogledaj drzavne firme. tu se gleda da se sto se moze vise – zabusava.
novac je omogucio razvoj trgovine i nezamisliv prosperitet. najveci svjetski mislioci: grcki, rimski, francuski izronili su iz drustava ciji prosperitet je omogucio – novac. naturalna davanja su obiljezila feudalizam – jedno “sjajno” razdoblje za ljudsku kreativnost
Odlična kolumna. Današnja ekonomska situacija je živi dokaz da trebamo stvoriti novi ekonomski sistem, nazovite ga kako želite, kapitalizam ljudskog lica, liberalsocijalizam ili treći put. No nešto se treba promijeniti, pogotovo kod političara!