Kada u Rijeci govorimo o vodi, najčesče mislimo na naše slavne izvore i našu Rječinu, na more koje oplakuje Kantridu, Pećine i Kostrenu, ili na vodu iz pipe koju još uvijek mnogi piju bez straha, pa čak i sa ponešto zavičajnog ponosa. No, ispod te naizgled čiste površine krije se tihi problem koji već godinama prolazi gotovo u potpunosti ispod radara u Hrvatskoj. Riječ je o PFAS-u i mikroplastici – zagađivalima koje znanstvenici nazivaju “nevidljivim otrovima” i koji su već u mnogim dijelovima svijeta prepoznati kao najozbiljna prijetnja zdravlju i okolišu. Kod nas, u Rijeci i široj regiji, o tim temama gotovo se i ne govori i još manje se zna. A trebali bismo.
Što su PFAS?
PFAS je skupni naziv za više od 4.000 različitih kemikalija koje se koriste u industriji i kućanstvu još od 1950-ih godina. Nalazimo ih u stvarima koje svakodnevno koristimo – neprijanjajuće tave, vodootporna odjeća, ambalaža za hranu, čak i u pjeni za gašenje požara. Njihova glavna karakteristika? Gotovo se uopće ne razgradjuju u prirodi. Upravo zato ih nazivamo “vječnim kemikalijama”.
Problem nastaje kad se te tvari izravno ispuste u okoliš – u vodu, zrak ili tlo – gdje ostaju desetljećima, pa se onda nakupljaju u ljudskom tijelu i kod životinja (pretežno su prisutne u ribama npr), a prema najnovijim znanstvenim spoznajama povezane su s cijelim nizom ozbiljnih zdravstvenih problema: od poremećaja hormona i imunološkog sustava, do povećanog rizika od najtežih bolesti.
Mikroplastika – tiha epidemija našeg doba
Za razliku od PFAS-a koji su kemikalije, mikroplastika je fizicko zagađenje. To su sitne plastične čestice manje od 5 milimetara, a u tu kategoriju spadaju i izuzetno sitne čestice. Nastaju raspadanjem večih plastičnih predmeta ili se več u tom obliku nalaze u kozmetici, odjeći i industrijskim proizvodima. Znanstvenici su mikroplastiku pronašli svugdje: u oceanu, rijekama, zraku, hrani, pa cak i u ljudskoj krvi i čelijama.
Mikroplastika nije samo mehaničko smetalo – ona na sebe veže druge kemikalije iz okoliša, uključujuci i već spomenute PFAS. Tako postaje svojevrsni “kemijski nosač”, koji otrove prenosi kroz hranidbeni lanac. Ribe, skoljke, pa i sol koju konzumiramo, sve vise sadrže tragove mikroplastike. A gdje su one, tu su i sve tvari koje se prijanjaju na njih.
Rijeka – zašto zapravo još ne znamo što pijemo?
Za razliku od nekih drugih europskih zemalja, Hrvatska još uvijek nema sustavno ispitivanje prisutnosti PFAS-a ni mikroplastike u vodi za piće. Rijeka, kao industrijski grad s dugom pomorskom i kemijskom tradicijom, ima sve razloge za zabrinutost. Koristila se pjena za gašenje pozara u luci i na Grobniku, djelovale su teške kemijske industrije, a mikroplastika dolazi i iz odvodnje i tekstilnih pogona.
No javno dostupni podaci o kakvoći vode ne uključuju testiranje na PFAS. Isto vrijedi i za mikroplastiku – njezina prisutnost se u hrvatskim laboratorijima rijetko i neredovito ispituje. A kada se i spominje, to je uglavnom u znanstvenim radovima koji ne dopiru do šire javnosti i nisu postojano ažurirane kao u drugim europskim državama.
Ako ne znamo što pijemo, kako možemo znati je li sigurno? Ako ne mjerimo, sustavno i postojano, ne možemo biti sigurni i mirno spavati.
Možemo li učiti iz tuđih primjera?
U Belgiji, zbog kontaminacije PFAS-om u Zwijndrechtu, država je morala obustaviti gradnju infrastrukture, a stanovnicima je preporučeno čak da ne jedu hranu iz vlastitih vrtova. U Danskoj je PFAS otkriven čak i u majcinom mlijeku. Blizu nas, u Sjeveroistočnoj Italiji se desio najveći PFAS leak u Europi pred desetak godina. SAD su već uvele stroge limite u pitkoj vodi – granica za neke PFAS tvari spuštena je na gotovo nemjerljive razine. Poslije ovih većih skandala, zemlje Zapadne Europe kontinuirano mjere PFAS i mkroplastike u vodi i zemlji u većini svojih regija.
Usporedno, mi u Hrvatskoj još nemamo ni javno dostupnu kartu potencijalno kontaminiranih lokacija. Rijeka, kao grad koji se ponosi svojom prirodom, građandskoj svijesti i otvorenim identitetom, morao bi biti jedan od voditelja u ovoj domeni.
Europska unija upravo priprema najveću zabranu PFAS-a u povijesti kemijske regulative. Pet zemalja članica – Njemačka, Nizozemska, Danska, Švedska i Norveška – predložile su 2023. godine zabranu više od 10.000 različitih PFAS spojeva, uz iznimke samo za one slučajeve gdje još ne postoji tehnička zamjena. Prijedlog je u postupku procjene od strane Europske agencije za kemikalije (ECHA), a očekuje se da bi zabrana mogla stupiti na snagu oko 2026. godine. Cilj je postupno izbaciti PFAS iz proizvoda za svakodnevnu upotrebu poput ambalaže za hranu, vodootpornih tkanina, kozmetike i pjena za gašenje požara. EU je već ranije zabranila najopasnije spojeve iz ove skupine, poput PFOS i PFOA, ali novi prijedlog prvi put obuhvaća cijelu skupinu „vječnih kemikalija“, bez obzira na njihovu pojedinačnu toksičnost. Time Europa prednjači u svijetu po pitanju regulacije ovih postojanih i štetnih tvari.
Gdje moramo početi?
Prvi korak je informiranje. Upravo zato portal Rijeka Danas pokreće ovu seriju članaka – da objasnimo, povežemo, pokažemo primjere i otvorimo prostor za javnu raspravu. U sljedećem nastavku pokazat ćemo konkretne slučajeve iz svijeta, ali i pitati lokalne institucije: zašto nema podataka o temi u Rijeci, PGZ, RH i što institucije rade da ih bude?
Vrijeme je da bolje znamo što nas okružuje. Jer čista voda, zemlja i zrak nisu samo “resursi” – to su glavni temelji zdravlja i života stanovništva i društva.(Marin Tudor)
