Mreža nastavlja posao

Vijest da Ivan Čermak preuzima DIOKI mnogima se učinila pozitivnom u smislu kontinuiteta djelovanja ove mega firme. No, background te vješto lansirane priče o tajnim pregovorima Ivana Čermaka i Roberta Ježića nema ružičasto, ni pozitivno ozračje. Po svemu se čini da su i Ježić i Čermak samo šahovske figure pravog vlasnika petrokemijskog carstva Diokija. Igra s naftnim milijunima eura ili bolje reći s naftnim milijardama kuna, kao i uvijek, odvija se podalje od javnosti i objavljenih podataka. Jer, sve što ima miris nafte u Hrvatskoj daleko je od legalnih normi i podliježe samo tvrdim kodeksima umreženog sustava.

Robert Ježić i Ivan Čermak, perjanice HDZ-a, nedvojbeno pripadaju vrhu grupe od 200 obitelji kojima je Franjo Tuđman namijenio ulogu kreatora blagostanja u Hrvatskoj. Nagli uspon obojice dogodio se 1991. ali korijeni tamnih mrlja naftne hobotnice sežu dublje u prošlost. I Ježić i Čermak zapravo su posljednja generacija izdanaka velikog jugoslavenskog klana kojeg je davnih 1970. -ih instalirao osnivač komunističke tajne policije, jedan od tzv. „vođa revolucije“ Ivan (Stevo) Krajačić. Političko teritorijalna jezgra te grupe tijekom 1980.-ih godina bila je u tadašnjem Gradskom komitetu Saveza komunista Zagreb. Još uža jezgra nalazila se u općinskom komitetu SK Trešnjevka.

Klan je preuzeo Franjo Gregurić, visokorangirani službenik komunističke Gospodarske komore Grada Zagreba i pripadnik nomenklature Gradskog komiteta SK Zagreba. Franjo Gregurić hrvatski je državni naftni monopol INA preuzeo 1981. godine, nakon ubojstva tadašnjeg direktora Stjepana Đurekovića koji je pripadao rivalskom komunističkom klanu. Gregurić je bio uključen u sve kriminalne aktivnosti komunističke tajne službe koje su se odvijale preko poduzeća Astra. Bila je to trgovina oružjem jugoslavenske proizvodnje, šverc naftom, te stvaranje crnih financijskih fondova Astre Zagreb. Tim tajnim fondovima Gregurić je sudjelovao u financiranju dolaska HDZ-a na vlast, te je kasnije bio vođa jedne od dviju frakcija vladajuće stranke.

Njegovom inicijativom, Tuđman je promovirao Nikicu Valentića, najprije u direktora državnog naftnog monopola INA, a zatim u premijera hrvatske Vlade. Nakon Valentića predsjednik Vlade Republike Hrvatske bio je Zlatko Mateša, u privatnom životu zet Franje Gregurića. Sljedeća Račanova Vlada također je bila pod utjecajem Gregurićevog klana, koji je preko Zagrebačke banke imao financijsku vlast, a Ivica Račan mu je bio marioneta. Klan je tuneliranje državnog naftnog monopola vršio preko raznih off shore kompanija s kojima je INA poslovala, zatim poslovnim operacijama u Rusiji, ali i putem kompanije CRODUX u Zagrebu.

Na ovom mjestu počinje i nevjerojatni uspon obrtnika, vodoinstalatera Ivana Čermaka u zagrebačkom predgrađu Trešnjevka. Čermak je bio „politički aktivan“ u tom predgrađu (Savez komunista, Socijalistički savez radnog naroda) i to na području općinskog komiteta komunističke partije Trešnjevka, središta najuže jezgre tzv. „Krajačićevih kadrova“. Ta grupa u drugoj je polovini 1980.-ih godina na svoje čelo postavila Franju Gregurića.

Ivan Čermak 1991. godine postaje glavni logističar HV i vlasnik kompanije Crodux. U dvije ili tri godine, u vrijeme Domovinskog rata, Čermak od osrednjeg vodoinstalatera postaje general i enormno bogati naftni magnat. Danas se njegova imovina procjenjuje na 100 milijuna eura.

Prvu tvrtku pod nazivom Crodux, prodao je austrijskom OMV-u. Crodux je 1996. od Janafa dobio pravo na gradnju rezervoara u Omišlju na Krku, pri čemu je Janaf bio i jamac za kredit. Nedugo nakon što je rezervoar izgrađen, Čermak je krajem 1999. OMV-u prodao Crodux, tvrtku s 15 benzinskih tvrtki, navodno za 150 milijuna eura. Prvi Crodux je ugašen, ali nove tvrtke imaju isto ime. Ovih dana Čermak najavljuje gradnju atraktivnih nebodera u Zagrebu u vrijednosti 500 milijuna kuna, te vrijednu donaciju vukovarskim braniteljima.

Robert Ježić također je produkt Gregurićevog klana. Njegova priča ima sve značajke uspona u HDZ-ovim tajkunskim krugovima. Ježić je početkom devedesetih uspostavio bliske kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve. Ježić se upisuje u HDZ i dobiva iskaznicu s brojem 83. Počeli su veliki poslovi. Direktor Plive, Branko Mikša usmjerava poslove u okviru Plive Hamburg posredno preko Ježića. Gregurić tada postaje predsjednik Vlade RH i Ježić obavlja za njega povjerljive poslove i privatne, poslovne aranžmane. Uskoro Ježić vodi svoje poslove u Hrvatskoj i uvodi tvrtku Landmark Chemicals SA iz Švicarske, te firmu BMS iz Belgije. Landmark Chemicals i BMS vrlo brzo, sredinom 1993. i 1994. godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor Franjo Gregurić.

U rafineriji Rijeka Ježić i sponzori na račun INA-e zaradili su milijarde USD. U istom periodu Ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu). Iako je INA u postupku privatizacije djelomično prodana stranim investitorima, strukture Franje Gregurića uvijek su je u cijelosti kontrolirali, a i danas je kontroliraju.

Ježićevi poslovi šire se u INA-inim petrokemijskim dijelovima, OKI, DINA, Adriavinil Split, te Polikem Zadar. Robert Ježić praktički je preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad OKI-jem. Nakon povlačenja Gregurića, klan preuzima Hrvoje Šarinić i postaje mentor Roberta Ježića. Relativno brza smjena Šarinića nije omela poslove, jer su Gregurić i Šarinić bili i dalje vrlo utjecajni u gospodarskim krugovima.

Svi podaci upućuju da je Robert Ježić od početka bio povjerenik HDZ-ovog paralelnog sustava, zapravo čvrsto organizirane Mreže koja je u ime trećih osoba sustavno pljačkala hrvatske resurse. Iza nominalnih vlasnika, duboko u sjeni krila se (i krije se!) politička i kriminalna elita – pravi vlasnici hrvatskih resursa. Ta Mreža, ogranak spomenutog klana, bila je srž tranzicijskog procesa u Hrvatskoj u režiji Franje Tuđmana i HDZ-a. Povjerenici su uz stvaranje enormnih fondova Mreže (tranzicijski, ratnoprofiterski plijen) osigurali i svoju osobnu milijunsku imovinu.

Taj proces kulminirao je uhićenjem Ive Sanadera, ali i Roberta Ježića, te još nekih marginalnih satelitskih pipaka. Neosporno je da će se taj krug znatno proširiti, „povjerenici“ su uzdrmani, ali svi pokazatelji usmjeravaju na zaključak da Mreža panično pokušava nastaviti svoj posao. Ostaju vrlo intrigantna pitanja: “Raspada li se taj umreženi produkt HDZ-a?“ i „Čije su najveće firme, kompanije i banke u Hrvatskoj, jesu li nominalni vlasnici i pravi vlasnici?“

Je li DIOKI Ježićevo vlasništvo, ili možda HDZ-ovo? Možda Ivan Čermak spašava vlasništvo HDZ-a koje će i nakon fiktivne transakcije, prodaje i kupnje, i dalje ostati vlasništvo HDZ-a?

Pritvoreni i sutra zatvoreni, Robert Ježić postao je nepogodan povjerenik i treba što prije pokidati sve veze s njim. Danas ili sutra slijedi mu oduzimanje nezakonito stečene milijunske imovine i DIOKI, kao dio ratno profiterskog plijena, postat će vlasništvo Republike Hrvatske. A to ni najmanje ne odgovara umreženim vlasnicima u sjeni. Na scenu stupa Ivan Čermak sa svojim nagomilanim fondom eura. On može učiniti da DIOKI ostane u Mreži. No dogovor nije postignut, jer „neposlušni“ Ježić ne želi jeftino prodati svoj dio kolača. Po njegovim riječima, ima partnere kompetentnije od Čermaka.

Zakulisna igra oko spašavanja mega tvrtke DIOKI ukazuje da se zaista događa rasplet tranzicije. Zbog dugova od cca milijardu i pol kuna, nad tvrtkom DIOKI lebdi stečaj kao i nad mnogim velikim i malim firmama. Prezadužena Hrvatska tone, uskoro će dotaknuti dno, prijeti bankrot! Dio vlasti je u Remetincu, elita gubi kompaktnost i disciplinu. Ježić se pokušava otrgnuti iz umreženog sustava i odbija suradnju.

HDZ –u i planerima ostali su povjerenici sa sve slabijim kredibilitetom. Ivan Čermak danas je u boljem položaju od Ježića, ali su dostavljene kaznene prijave o njegovom ratnom profiterstvu i stjecanju enormne imovine u vremenu srpske agresije. Novi Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, garantira da neće biti zastarijevanja i da će se istražni postupak dogoditi kad – tad. Vrlo je vjerojatno da će DIOKI ipak na kraju promijeniti vlasnika i da će taj vlasnik biti Republika Hrvatska.

Način na koji je Ivan Čermak stekao bogatstvo za sada je u domenu znanstvene fantastike, ali je građanima Hrvatske i korumpiranoj HDZ i te kako prihvatljiv. Oslobođeni Ivan Čermak, nakon povratka u zemlju koja je bila u fazi histerije, dočekan je kao heroj iako bi se njime, zbog mnogih financijskih malverzacija sada trebao baviti hrvatski sud. Umjesto toga, premijerka ga je izljubila i izgrlila, kako dolikuje HDZ vlasti koja je Čermaku omogućila da od vodoinstalatera preko noći postane jedan od najbogatijih ljudi.

Nakon promidžbe domoljubne histerije koja je zahvatila Hrvatsku poslije presude generalima, bilo je teško povjerovati da će se neko usuditi dirnuti u ovu svetinju i pogledati za koliko milijuna eura je Čermak oštetio građane Hrvatske, te tko mu je to dozvolio. No, euforija je kratko trajala, danas sve više ljudi otvara oči.

Iz gornjeg slijedi da objava preuzimanja DIOKI-ja najavljuje dalekosežne refleksije i početak jedne dugotrajne misije razlaganja hrvatskog tranzicijskog procesa. Pred nama je vraćanje civilizacijskih normi u Hrvatsku, oduzimanje opljačkane imovine i procesuiranje povjerenika Mreže. Na snazi je još uvijek aktualni državni spin – da su za oduzimanje imovine potrebne dugogodišnje istrage i beskrajni pravosudni procesi. U razvijenim demokracijama to ne radi neki uspavani DORH ili USKOK i korumpirano pravosuđe, nego Ministarstvo financija i Porezni ured. Dovoljno je upitati hrvatske milijunaše: „Odakle vam to?“ i „Jeste li platili porez na to?“

Ukoliko nema relevantnog odgovora – slijedi oduzimanje nezakonito stečene imovine!

Mreža nastavlja svoj posao, ali je samo pitanje vremena kad će niti popucati. (Saša Radović – Ipress.hr)