Na današnji dan, prije 59 godina, Rijeka se prisjeća Petra Pere Radakovića, jednog od svojih najvećih nogometaša. Njegovo ime i danas se s poštovanjem spominje među navijačima i ljubiteljima nogometa.
Početak iz ljubavi prema igri
Pero je rođen na Sušaku, a prve nogometne korake napravio je na lokalnim igralištima. Kao petnaestogodišnjak 1952. godine priključio se omladinskom pogonu tadašnjeg Kvarnera. Brzo je pokazao da se radi o posebnom talentu. Bio je snažan, pametan u igri i uvijek spreman pomoći suigraču.
Sportski novinar Orlando Rivetti jednom je napisao: „Dirigent igre iz pozadine. Pirlo i Modrić iz nekih drugih vremena. Kantrida se ponosila Radakovićem.“
Već 1954. godine, u kup utakmici protiv Lokomotive, Pero je ušao u igru i zabio svoj prvi gol za pobjedu Rijeke 5:4. Od tada su se njegove dobre igre samo nizale.
Uspon do reprezentacije
Sredinom pedesetih Rijeka je izborila ulazak u prvu ligu, a Pero je postao jedan od nositelja igre. Njegova borbenost i osjećaj za igru donijeli su mu poziv u omladinsku, a zatim i u A reprezentaciju bivše države. Za nju je odigrao 18 utakmica i postigao nekoliko važnih golova.
Najpoznatiji trenutak njegove karijere dogodio se na Svjetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu. U četvrtfinalu protiv Zapadne Njemačke, Radaković je u 85. minuti postigao pobjednički pogodak koji je odjeknuo svijetom. Fotografija Pere s povojem oko glave, kako puca prema vratima, postala je simbol hrabrosti i upornosti.
Stariji navijači pamte i utakmicu protiv Austrije 1961. godine u Zagrebu. Nogometni novinari tada su ga ocijenili čistom desetkom.
Srce koje nije izdržalo
Pero je bio poznat po tome da nikad nije odustajao. U Skoplju, na utakmici protiv Vardara 1962., u jednom sudaru glavama pao je u nesvijest. Kad se probudio, prvo što je pitao bilo je: „Da nismo primili gol?“
Njegova hrabrost bila je jednaka njegovoj skromnosti. Rivetti je zapisao: „Ispratila ga je cijela Rijeka. Pero je bio pojam skromnosti, igrač vrhunske klase i čovjek iz naroda.“
Nažalost, već 1963. pojavili su se ozbiljni problemi sa srcem. Na utakmici u Nürnbergu morao je zatražiti liječničku pomoć, a savjet mu je bio – prestati igrati. Pero to nije mogao prihvatiti. „Niti jednog časa nisam sumnjao u moj povratak na teren. Ja se niti jednog trenutka nisam tako osjećao da bi se mogao odlučiti reći nogometu zbogom,“ rekao je u jednom intervjuu.
Tri godine kasnije, 1. studenoga 1966., tijekom treninga mu je pozlilo. Srušio se na travnjaku i preminuo na putu do bolnice, u dobi od samo 29 godina.
Na njegovom ispraćaju okupilo se oko 15 tisuća ljudi. Rijeka se oprostila od igrača koji je, bez ikakve sumnje, za svoj klub dao sve što je imao.
Sjećanje koje traje
U spomen na njega, od 1969. godine održava se Međunarodni omladinski turnir “Memorijal Petar Radaković”. Svake godine mladi nogometaši igraju u čast čovjeka koji je volio igru i svoj grad više od svega.
