Po nalogu gradskog komiteta, 20 siječnja 1949. nekoliko se radnika popelo na vrh gradskog tornja: imali su naredbu da pomoću neelegantnog aparata za zavarivanje sruše gradski simbol, spomenik koji je do tada uspio preživjeti najkrvavija stoljeća europske povijesti, najgore ratove i razne vladare iz mnogih krajeva Europe.
Ali nasuprot želja onih koji su ga rušili, slomljeni Riječki Orao ipak nije izbrisan iz velike Povijesti. Kada su radnici napustili scenu i prije nego bi netko mogao očistiti njihov pothvat, Riječani koji su se nalazili na Korzu su dotrčali i uzeli razbijene dijelove skulpture kako bi ih sakrili u svojim domovima. Neki od tih dijelova su otišli u egzil sa svojim čuvarima, a neki su još u gradu.
Reklo bi se da vladajući nisu uspjeli izbrisati ne samo skulpturu, nego ni stoljetni duh koji naš Orao predstavlja: duh naroda koji je uvijek samo svoj… sami protiv svih.
A što reći o pukim obećanjima o povratku važne skulpture sa strane današnjih vlasti? Jedna riječka narodna kaže: “Danas jedna Vlada, a sutra neka druga […] Svijet neće propasti […] Mijenjaju se vremena, mijenaju se ukusi […] Naš će se Orao ionako vratiti”.
