U hladno ožujsko jutro u južnom ruskom predgrađu, nekoliko desetaka ljudi okupilo se u crkvi kako bi se oprostili od jednog od svojih, piše Moscow Times.
U lijesu umotanom u rusku zastavu ležao je 21-godišnji Kirill Uljašev – jedan od mnogih ruskih vojnika za koje se vjeruje da su poginuli u gotovo mjesečnoj “specijalnoj vojnoj operaciji” Moskve u Ukrajini.
“Kiril je ovdje kao Kristov ratnik”, počeo je svećenik. “Borio se protiv zlih, sotonskih duhova: ukrajinskih nacista, koje su stvorile američke multinacionalne korporacije.”
Svećenik — otac Gennady Zaridze, nizak, punašan muškarac s naočalama i dugom bradom prošaranom sijedom — nešto je poput lokalne slavne osobe u Voronježu.
Na nedjeljnim službama, Maybachi i Rolls Royceovi koji pripadaju odanoj eliti postrojavaju se ispred njegove crkve na rubovima grada.
Prema lokalnim novinarima, na Božić 2015. svećeniku je omogućen osobni susret s predsjednikom Vladimirom Putinom koji je bio u posjetu gradu.
“Uništenje S.S.R. bila je velika prijevara nad Rusima”, nastavio je svećenik. “Nije postojao zakon kojim su republike raspuštene. Sve što je izgrađeno nakon 1990. je laž. Sve će to uskoro izaći na vidjelo i vi ćete to znati.”
Većina onih u crkvi bili su Uljaševovi kolege iz razreda, mladi ljudi ne stariji od 22 godine, kao i rođaci i vojnici.
Nakon 20-minutnog govora, Zaridze je nazočnima pustio da ljube križ.
Kirilovim roditeljima, držeći se za poklopac lijesa od cinka, rekao je: “Nemojte, molim vas. Nemate se više za što držati.”
Četiri dana prije pogreba, 12. ožujka, vojni zapovjednik stigao je u kuću obitelji Uljašev i prijavio da je njihov sin umro u Ukrajini.
Prema dokumentaciji, Kirill Ulyashev umro je dva tjedna ranije, 27. veljače – trećeg dana ruske “specijalne vojne operacije” u Ukrajini – od rana nanesenih minom. Zadobio je rane od gelera na trbuhu, rukama i nogama.
Mladićevi posmrtni ostaci dovezeni su kući u Voronjež u lijesu od cinka 15. ožujka, njegovo tijelo je bilo toliko oštećeno da je čak i njegovim roditeljima bilo zabranjeno otvoriti lijes.
“Kako možete biti sigurni da je to on? Rečeno nam je da jednostavno prihvatimo da ga više nema”, rekla je Kirillova prijateljica, 20-godišnja Ira Fedorova.
Kao i mnogi mladi Rusi, Kiril se pridružio vojsci kao vojni obveznik. Nakon dva mjeseca služenja vojnog roka prijavio se kao profesionalni vojnik, pridruživši se elitnoj 76. gardijskoj zračno-desantnoj diviziji, nadaleko poznatoj kao Pskovski padobranci.
Sredinom veljače Kirill i njegovi suborci poslani su na vojne vježbe na granici s Ukrajinom. Tamo su muškarcima oduzeti telefoni, što im je omogućilo da samo povremeno zovu rodbinu.
Dana 26. veljače Kirill je pisao svojoj obitelji iz šuma sjeverno od Kijeva, rekavši im da je sve u redu. Sutradan je mrtav, ubijen na prilazima ukrajinskoj prijestolnici.
Duga kolona s pogrebnim kolima, vojnim kamionom i nekoliko automobila mještana dovezla se glavnom ulicom sela s rupama do mjesnog Doma kulture, gdje su seoski načelnik, 66-godišnji Anatolij Kokin, i okružni načelnik, 42 -godišnji bivši službenik FSB-a Dmitrij Maslov, održao je hvalospjeve nad lijesom.
U Domu kulture, mjestu iz sovjetskog doba u kojem su se nekada održavali plesovi i koncerti, lijes je ležao u prostranoj dvorani.
Lokalni dužnosnici održali su svoje govore i izrazili sućut Kirilovoj obitelji, njegovoj baki, majci, ocu i sestri, koji su svi sjedili blizu lijesa. Baka mrtvog vojnika je žalosno zavijala.
“Dragi rođaci i voljeni, svi izražavamo sućut našem heroju, našem Kirilu, i razumijemo da nikakve riječi ne mogu utješiti tugu koju proživljavamo. Danas s nama tuguju tisuće naših sumještana. Ostao je do kraja vjeran svojoj vojnoj dužnosti i herojski poginuo ne u ratu s Ukrajinom, ne u ratu s ukrajinskom vojskom, nego u borbi dobra protiv zla. Učinio je sve da dobrota pobijedi na ovom svijetu. Njemu se nisko pokloni vječnom spomenu; Počivaj u miru, brate”, rekao je Maslov, načelnik Novousmanskog okruga.
Ispraćamo divnog mladića koji je poginuo u ratu koji se vodi za obranu naše zemlje od zla koje naši djedovi nisu dokrajčili tijekom Velikog Domovinskog rata, rekao je okružni vojni komesar.
“Bio je domoljub, izabrao je put branitelja otadžbine, uspomena na njega uvijek će biti u našim srcima.”
Oko 50 ljudi položilo je crvene karanfile na lijes. Nakon toga tijelo je ponovno ukrcano u mrtvačka kola i odvezeno na groblje s krpicama odmah preko puta malog supermarketa.
Za Kirila je bila pripremljena grobna parcela na samom rubu groblja. Ljudi su se nagurali na malom dijelu zemlje, vojni orkestar spreman.
Pojavio se 30-godišnji časnik Ulyshevljeve zračno-desantne brigade i okupljenim ožalošćenima prepričao okolnosti mladićeve smrti.
“Kiril je umro u selu Bucha blizu Kijeva. Njihova skupina izvela je borbeni zadatak i naišla na naciste. Vojnici su svoj zadatak u potpunosti izvršili. Nažalost, u ovoj borbi izgubili smo brata padobranca, suborca. Njegovo ime će biti ovjekovječeno. Predsjedničkim dekretom, za hrabrost i hrabrost iskazanu u borbi, Kiril Aleksandrovič je posthumno odlikovan Ordenom za hrabrost”, rekao je časnik.
Kirilovi rođaci okupili su se oko njegovog lijesa. Njegova baka je još uvijek plakala, omotavajući ruke oko kutije s cinkom. Obitelj ju je počela odvlačiti.
Dok je bend svirao rusku himnu, lijes je polako spušten u zemlju.
Niz kadeta ispalio je pozdrav iz svojih kalašnjikova. Krupni ljudi nasipali su zemlju u tek iskopanu jamu, nabacali desetke vijenaca na grob i postavili drveni križ na kojem je bio portret mršavog mladića u padobranskoj beretki.
Kirillovu plavu paradnu beretku dobila je njegova majka. Bilo je to jedino što joj je ostalo od sina nakon njegovog odlaska na vježbe u veljači.
Seoski načelnik najavio je da svi mogu otići u kafić na zadušnicu, koju plaća lokalna uprava.
Kavana uz cestu bila je mala zgrada od crvene cigle na ulazu u selo. Noseći naziv “Prestige”, njegova unutrašnjost bila je ukrašena jeftinim, lažno-luksuznim dekorom.
Dugi stolovi u dvorani bili su ispunjeni grickalicama: piletinom, voćem, vinom, votkom i kutijom – žitnom kašom s grožđicama – jelom koje se tradicionalno služi na ruskim pogrebima.
Stariji muškarci u 50-im i 60-ima razgovarali su o događajima u Ukrajini. Nekima je to bio podsjetnik na vlastitu mladost, kada su lijesovi lokalnih dječaka ubijenih u Afganistanu počeli pristizati natrag u selo.
Muškarci su sjeli za stol. Netko je šutke natočio votku. Bili su tu padobranci iz Kirillove brigade, njegova rodbina i mladi ljudi. Potonji sjede šutke, gledaju se.
“To je vrlo čudan osjećaj”, kaže 21-godišnja Lada.
“Nikad prije nisam bila na bdjenju okružen svim svojim prijateljima.”
