Dana 5. travnja, novinar Andrei Loshak napisao je post o napuštanju Rusije, navodeći ubojstva civila u Buči i ruskih vojnika koji su navodno sudjelovali u ratu u Ukrajini i slali ogromne pakete s kućnim potrepštinama, uređajima, elektronikom i dijelovima za automobile. od Bjelorusije do Rusije. “Ne želim živjeti i ne mogu živjeti u zemlji u kojoj naređuju i plaćaju plaće za ubijanje i pljačku civila”, napisao je Loshak. “Kada sam napustio Moskvu, možda zauvijek, zapanjila su me lica putnika na putu za Erevan. Rekao bih da su to bila lica kulturnih ljudi. Vidio sam slična lica na skupovima u Moskvi, a sada ih stalno viđam u Tbilisiju. Ovo su sada vjerojatno jedini Rusi ovdje. Pogledajte degenerike koji se gomilaju u uredima pošiljaka u Bjelorusiji. Oni su stvarno Orci. Možete zamisliti što će ova banda Bulgakovljevih Šarikova [ulični psi u tijelima ljudi] brzo učiniti Rusiji.”
Moscow Times je od novinarke Elene Kostjučenko zatražio da odgovori na izjavu Andreja Loshaka.
Vidim da bi Andrej i još neki ljudi lijepog lica htjeli početi dijeliti Ruse u zasebne pasmine. Mi smo vilenjaci, oni su Orci. Mi smo profesori, oni su “Šarikovi”. “Ne želim živjeti i ne mogu živjeti u zemlji u kojoj naređuju i plaćaju plaće za ubijanje civila”, napisao je Andrej i potom otišao, možda zauvijek. Na skupovima u Tbilisiju ima dobrih ruskih lica, kao i u Moskvi.
Dragi moj Andrej Lošak! Ja sam mlađa od vas, pa je čudno da vas moram podsjetiti da smo u Rusiji imali Prvi čečenski rat, Drugi čečenski rat, petodnevni rat s Gruzijom, ratove u Donbasu i Siriji. Postojali su Nord-Ost i Beslan, a tu je još Čečenija. U Rusiji 177.000 osoba s invaliditetom živi u psihijatrijskim ustanovama koje su zapravo koncentracijski logori. Kod nas su LGBT osobe “društveno neravnopravne” od 2013. godine, a Jehovini svjedoci su u zatvoru zbog svoje vjere. Imamo mučenja i ubojstva tijekom torture u policijskim postajama, zatvorima i zatvorima. Imamo doživotnog predsjednika, kult ličnosti, crkvu koja se stopila s državom, politički terorizam i državnu propagandu. Imamo fašizam — a nije se pojavio prije mjesec dana.
Niste znali da imamo fašizam? Svijet kaže da nisu znali. Možda ni ti nisi znao?
Neugodno vam je izgovoriti riječ “inteligencija”, pa dopustite mi da je kažem. Neki ljudi imaju dvostruku sreću pri rođenju: rođeni su malo pametniji od prosjeka i u obiteljima u kojima se to cijeni. Život im daje priliku i motivaciju za čitanje knjiga, učenje, razmišljanje. Dok naši vršnjaci u gradu Rubcovsku u Altajskom kraju rade u metalurškim postrojenjima, opslužuju kupce na benzinskim postajama i pokušavaju se uklopiti kako bi mogli preživjeti, mi učimo, učimo, učimo. Odlaze u vojsku; idemo na sveučilišta. Znate li zašto nam društvo daje ovu priliku? Da možemo gledati unatrag i gledati naprijed, utabati put, a ako se pokaže da je put pogrešan, zaustaviti našu zemlju na rubu ponora.
Kako smo se borili protiv fašizma? Oh, opisali smo kako je dolazio i razvijao se.
Ako je fašizam stigao, nije dovoljno samo raditi svoj posao. A ispada da ni mirni skupovi protiv fašizma ne idu.
Ali sada kada je čudovište naraslo i počelo jesti toliko i na način da je cijeli svijet primijetio, možete jednostavno otići, odvojivši se od ubojica koji šalju pakete plijena u vaša siromašna sela i razdvojite ih na drugu, zasebnu vrstu “ne-nas”.
Morat će platiti za ono što su učinili. A ti? A ja?
