Home Vijesti Novosadski pisac Filip Grujić: U Splitu su mi izbušili sve četiri gume...

Novosadski pisac Filip Grujić: U Splitu su mi izbušili sve četiri gume na autu, ali ja ću opet doći!

777
0

Filip Grujić, mladi nagrađivani novosadski pisac i dramaturg, autor dviju knjiga, u Splitu je doživio neugodno iskustvo – izbušene su mu gume na automobilu, piše Slobodna Dalmacija.
Slučaj je prijavio policiji, no umjesto kratkog izvješća iz policijskog biltena o još jednom takvom događaju u našem gradu, dobili smo nešto drugo: priliku da nam osoba mlađa od ratova i naslijeđene mržnje kaže zašto ne želi – ni nakon nesretnog događaja i prvotnog bijesa – generirati novu mržnju!

– Da, ja sam jedan od onih kojem su sve četiri gume izbušene tijekom boravka u Splitu. Da, znam i zašto su izbušene. Imam novosadske tablice. Da, bio sam bijesan i, da, kad sam došao do parkirališta na Kragićevoj poljani u Plinarskoj ulici i vidio da mi je auto niži nego što bi trebao biti, te da je svaka guma izbušena na pet mjesta, osvrnuo sam se oko sebe, gledajući u lica ljudi koji su prolazili pokraj mene. Da, taj je bijes lako mogao prijeći u mržnju prema svim tim nedužnim ljudima, u svakom ponaosob tražeći krivca, pogotovo kad sam morao platiti 260 eura za nove četiri gume (iako sam ove izbušene tek nedavno zamijenio). Na kraju, da, tako se iznova i iznova rađa nacionalizam, tako se iznova i iznova rađa novostečena mržnja generacija koje nisu ni sudjelovale u ratu i, da, da je sve tako jednostavno, ovaj tekst bih završio u mržnji, pričajući svima naokolo isključivo kako su mi izbušene gume, odlučan da se nikad više ne vratim tamo gdje nisam dobrodošao. Ali nije tako; ova priča ima i drugu stranu, onu zbog koje i pišem ovaj tekst.

Moja kolegica i prijateljica Milica Vučković (roman “Boldvin” u izdanju LOM-a iz Beograda) bila je gošća rezidencijalnog programa za pisce u Splitu tijekom svibnja. Istovremeno, ja sam bio gost istog tog programa u Sarajevu. Program je namijenjen spajanju pisaca, spisateljica i prevoditelja, prevoditeljica s Balkana – a veoma je jednostavnog imena “Reading Balkans”. Cilj tih rezidencija, osim vremena za pisanje i prevođenje, bio je da se povežemo s umjetnicima iz regije i kroz to upoznavanje naučimo poštovati razlike i sličnosti među nama. Tako sam se odlučio da na kraju svoje sarajevske rezidencije dođem do Splita (uvijek su mi govorili da je krajem svibnja najljepši), okupam se, odem na promociju Miličina romana i nakon tri dana vratim se u Beograd.

Na Bačvicama sam gledao kako igrate picigin, iako postoji uvjerenje da se on samo na Bačvicama igra, to nije istina. Odrastao sam na Štrandu, plaži na Dunavu u Novom Sadu, gdje se također igra, tako da sam se, gledajući picigin, osjećao kao kod kuće. Okupao sam se na stijenama ispod Meštrovićeve galerije, zatim sam bio u njoj, pa u kapeli, bio sam na ručku kod Milice i njezina momka Stefana, zajedno s njihovim prijateljem s Hvara, Mongom, i prijateljicom iz Crne Gore, Janom; pravili su mušlje, u bijelom vinu, umaku od rajčica, palenti, luku i peršinu, zatim smo se družili i pili vino na poetskoj večeri s pjesnikom Antejom Jelenićem, Matkom iz izdavačke kuće Sandorf, kao i mnogim drugim divnim ljudima koji su se te večeri zatekli na tom mjestu.

U nekom trenutku poslao sam Jovani poruku da mi dugo neki grad nije bio toliko ugodan kao Split.

Tako je i bilo, sve do incidenta s gumama. Kažem, već sam planirao da budem bijesan i nepovratno uvrijeđen, ali ako svi sukobi nastaju zbog ljudi, onda zbog njih nekad i nestaju. Kad su saznali da su mi gume izbušene, stanovnici Splita ovako su reagirali: Lorenco, od kojeg sam unajmio smještaj na tri dana, uhvatio se za glavu i panično ponavljao u krug kako ne može vjerovati da se to dogodilo, toliko se iznervirao da sam na kraju ja njega morao smirivati.”Sramota je!”, ponavljao je, a ono što je on mogao učiniti, učinio je – rekao mi je da ne moram platiti tu, posljednju noć u smještaju. Žurio je na krštenje, na kojem je bio kum, ali me je zvao više puta da provjeri jesam li se snašao i poslao je svoje prijatelje s gumama da vidimo odgovaraju li.

Gume, nažalost, po veličini nisu odgovarale, ljudi su se ispričali i otišli. Lorencova majka, žena od preko sedamdeset godina, od sramote je nosila sa mnom teške kufere do automobila i sve vrijeme pokušavala me je uvjeriti da sam, ipak, dobrodošao u Split i da joj je jako žao. Na kraju, kad sam je uvjerio da su kuferi preteški i da nema potrebe da ih prenosi sa mnom (mjesec dana života u Sarajevu stalo je u te kufere), odlučila je stajati pored auta na parkingu sve dok ne krenem. Tako su, osim mojih 260 eura, dokoni vandali izbili i jednu noć iz džepa svog sunarodnjaka.

Pjesnik Antej Jelenić pokušao je skupiti novac od ljudi koji su se našli na književnoj večeri, svi su bili voljni dati svoj doprinos, da mi se isplate gume u cijelosti, ali odbio sam tu velikodušnost. Vesna, kojoj nisam uspio uhvatiti prezime, dala mi je svoj broj telefona i rekla da ona ima dvije sasvim nove gume koje mi je voljna ustupiti ako odgovaraju dimenzije. Zahvalio sam joj i obećao da ću se javiti, ali opet, nisu odgovarale dimenzije i ja sam, u svoj gužvi, zaboravio javiti joj – tako da joj se ovom prilikom za to ispričavam i zahvaljujem. Monga, zajedno s Milicom, Stefanom i Janom, došao je s pumpom i ručno je napumpao gume da bih mogao premjestiti auto na drugo mjesto. Alen me je pozvao na partiju nogometa. Ana-Marija je ponudila da pošalje maslinovo ulje za Beograd.

Vanja Valtrović, novinar, iako se ne znamo, došao je u roku od pola sata do mog auta, čim je čuo što se dogodilo. Usput je stao kod jednog vulkanizera, zatim kod drugog i pokupio pumpu za gume. Rukovali smo se, kao da se znamo godinama, napumpali sve četiri gume i odvezli auto kod njegovog vulkanizera. Čim sam ušao, odmah su mi se počeli ispričavati, govoreći, nažalost, da je guma probušena na pet mjesta i da je bolje da stave nove. Vanja je bio sa mnom sve vrijeme, odvezli smo se do mora na kavu, ponudio se da mi posudi novac za gume, zatim me je opet vratio do vulkanizera kad su javili da su izvršili zamjenu, pa me je odveo do Prve policijske stanice.

Nakon svega toga, sjeo sam u auto i odvezao se put Banje Luke, na književni festival Imperativ. Obećao sam sebi da ću pustiti da prođe makar jedan dan, da me popusti bijes i da razmislim o svemu što se dogodilo. Rođen sam 1995. godine. Od Jugoslavije nemam ništa, osim posljedica. Kažu, treba se suočiti s prošlošću. Ratne i poslijeratne generacije uskoro pune trideset godina. Naše suočavanje s prošlošću nije i ne treba biti suočavanje s ratnim zločinima; imamo mi našu, intimnu prošlost s kojom se svako pojedinačno suočava. Nisam živio u zlatnim godinama Jugoslavije, nisam naslijedio posao, nisam naslijedio stanove, samim tim neću da naslijedim ni ratove.

Za mene je Hrvatska zemlja u koju ulazim s putovnicom (i potvrdom o cijepljenju), za koju mijenjam dinare u eure, pa zatim eure u kune, zemlja s kojom dijelim jezik (iako prebacujete tekst u ijekavicu, siguran sam da biste me razumjeli i ovako), humor i ljude. Ne sanjam Jugoslaviju, baš me briga za nju, ali želim uživati u moru, u suncu, u uskim ulicama, u ljepoti grada, u srčanim ljudima, u noćima, u pjesmi, u vinu, u zajedničkoj književnosti, filmovima i muzici. Nisam kriv ni za što, niti želim plaćati tuđe greške.

Mnogo ljudi me je pitalo hoću li doći opet u Split. Naravno da ću doći. Neću mijenjati tablice. Nemam problem s njima. Ne stidim ih se. Lijepo sam se proveo. Upoznao sam sjajne ljude s kojima sam se mnogo smijao. Nije mi svejedno što sam bacio novac na nove gume, neka to ide na čast onima koji su odlučili osramotiti svoj grad i svoje sunarodnjake. I nisam više ni bijesan, zahvalan sam što sam vidio dobru stranu ljudi. Na kraju, kad pomislim da trebam biti vječno ljut ili povrijeđen, sjetim se da ćemo svi jednom umrijeti i bude mi žao, tako žao.

Slobodna Dalmacija

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here