Home Kolumne O kulturi i kulturnom turizmu: Koliko košta odgovornost?

O kulturi i kulturnom turizmu: Koliko košta odgovornost?

1445
0
Piše: Kristina Posilović (foto: mojarijeka.hr)
Piše: Kristina Posilović (foto: mojarijeka.hr)
Piše: Kristina Posilović (foto: mojarijeka.hr)

Povod današnjoj, podužoj kolumni su nedjeljna reagiranja u Novom listu koja, za one dobrog pamćenja, donose pregršt netočnih navoda, odmicanja od profesionalne i društvene odgovornosti, opravdanja, i u konačnici zazor od takve vrste komunikacije sa čitateljstvom. Radi se, naravno, većinom o jednosmjernoj komunikaciji na relaciji Grad Rijeka i novinar/ka Novog lista koji više ili manje uspješno propituju učestale fenomene na riječkoj kulturnoj sceni.
Kad smo bili djeca, roditelji su nas učili da je potrebno ispričati se kada pogriješimo, da je neophodno reći da nam je žao nakon isprike i da je prihvatljivo ne ponoviti dvaput istu pogrešku. No ono što je i djeca jasno, odraslima na visokim pozicijama je u potpunosti nejasno.
Današnje reagiranje u Novom listu donosi prepisku na relaciji Ivan Šarar (pročelnik Odjela za kulturu)- Slaven Tolj (ravnatelj, MMSU) – Nela Valerjev Ogurlić (novinarka, Novi list). Šarar i Tolj u prethodnom reagiranju prozivaju novinarku da je neupućena u zbivanja oko kompleksa Benčića, a Valerjev Ogurlić, u današnjem, podsjeća na brojna neispunjena obećanja, ne samo oko kompleksa Benčić, već i oko Gradske knjižnice Rijeka. Revno pratim zbivanja u kulturi pa mi na samom početku uopće nije jasno kada je i zbog čega ravnatelj MMSU-a Tolj preuzeo funkciju neslužbenog glasnogovornika Odjela za kulturu. Tolj je ravnatelj s kojim je podosta lako dogovoriti bilo koji oblik suradnje, otvoren je za nova promišljanja vizualne umjetnosti, trudi se MMSU održati budnim i zato je još nerazumljivije zašto ima potrebu uskakati u kontekst koji ga se ne dotiče kao ravnatelja. Svi članci objavljeni na temu kompleksa Benčić, u Novom listu, jasno analiziraju odluke Odjela za kulturu, ne Tolja kao ravnatelja ustanove koja bi jednoga dana trebala biti izmještena u Benčić. Isto tako, ne polemiziraju s njegovim prethodnikom. U Gradu Rijeci, u Službi za odnose s javnosti rade deseci ljudi pa im još jedan, i to onaj koji bi trebao voditi samostalnu, progresivnu kulturnu politiku institucije na čijem je čelu, stvarno nije potreban. Drugo, neopisivo je bahato obraćati se čitateljima, s pozicija moći, kuknjavom kako dana obećanja nisu ispunjena zbog kolateralnih okolnosti. Treće i najvažnije, jasno je da ne mogu sva dana obećanja biti ispunjena, ali je odgovornost (bilo za uspjeh ili neuspjeh) pretpostavljena nužnost bilo kakvoga djelovanja.
Kada je prije nekoliko mjeseci, opet u Novom listu, izašla kolumna novinarke Maje Hrgović u kojoj se bavila odnosom Odjela za kulturu prema Nagradi Janko Polić Kamov, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, pročelnik Šarar je reagirao prozvavši Hrgović i Nikolu Petkovića, predsjednika HDP-a, zlonamjernim. Kako je Hrgović citirala i mene, tj. moj stariji navod koji ističe “pasivnost kulturne scene koja počiva na mitu”, tako se Šarar obrušio i na mene kazavši, kako dok sam bila članica Kulturnog vijeća za knjigu i nakladništvo, nisam dodijelila sredstva za prijevod i tisak knjige o J. P. Kamovu, autora M. Mayhewa i Mladena Urema. Ne znam piše li pročelnik Šarar sam reagiranja ili mu to čini netko iz Službe za odnose s javnosti, no da ih podsjetim kako je 2013. upravo taj izdavački projekt od strane Vijeća ocijenjen najlošijim, no unatoč našem negodovanju, naknadno su mu odobrena sredstva (35.000kn), a ja sam zbog toga dala ostavku na mjesto članice Vijeća. Nadalje, nekoliko mjeseci nakon što je odobren, opet je ukinut, tj. oduzeta su mu sredstva jer je otkriveno kako “ima manjkavosti”. Zar zaista?! Iz svega navedenoga zaključujem kako pročelniku ili onome/onoj koji/a piše reagiranja u njegovo ime zaista nije teško obmanjivati čitateljstvo.
Odgovornost je preduvjet, ne samo za bilo koju vrstu djelovanja, nego i za stjecanje povjerenja u komunikaciji s građanima/kama. Iste, 2013. u Rijeci je organiziran trodnevni festival Republika u kojega je utrošeno nešto više od milijun kuna. Rekla bih vam točnije koliko, ali ne znaju ni organizatori, a ne samo da ne znaju koliko je naših novaca utrošeno, nego ne znaju ni tko su točno oni – organizatori. Festival koji je važan dio Kulturne strategije Grada Rijeke, i koji je trebao biti mjesto susreta kreativaca iz cijeloga svijeta, raspao se nakon samo jedne sezone u svojoj nesuvislosti i neorganizaciji. Nitko nikada, a ponajviše pročelnik Šarar nije izašao u javnost i građanima/kama rekao: “Žao nam je! Imali smo najbolju namjeru, ali očito nismo bili spremni.” Ako je navodni organizator festivala Grad Rijeka je li bilo toliko teško progutati knedlu i ispričati se javnosti i sudionicima/ama festivala? Je li toliko čudno preuzeti odgovornost za neuspjeh i tražiti ponovno povjerenje od građana/ki? Nisam jedna od onih koja, nakon svake evaluacije, zahtijeva ostavke nadležnih, no nepreuzimanje odgovornosti, bahatost i uporno ponavljanje istih pogrešaka je nešto što zahtijeva ozbiljnu reviziju profesionalne pozicije! Mogu razumjeti i vjerujem da ravnatelj Tolj, u svojoj obrani i zaštiti pročelnika Šarara, nastupa i iz pozicije stečenoga prijateljstva, no pročelnik Šarar prema nama nastupa iz pozicije lokalnoga moćnika, a prema gradonačelniku iz pozicije uplašenoga djeteta koje skriva pogled da ne bi dobio packu.
Bježanje od odgovornosti nije strano niti Turističkoj zajednici Grada Rijeke koja je, evo čitam, naručitelj Strategije razvoja kulturnog turizma Grada Rijeke od 2015.-20120. Pri toj istoj Turističkoj zajednici osnovat će se Radno tijelo za kulturni turizam koje će, među ostalim zadaćama, koordinirati provedbu marketinških aktivnosti. Sigurna sam da se sjećate kako je, sad već te nesretne 2013. Turistička zajednica doživjela potpuni fijasko kada je, na svečanosti predstavljanja nove internetske stranice TZ-a, koja je prevedena i na talijanski jezik, otkriveno da vrvi kardinalnim pogreškama. Izvorni govornici talijanskoga jezika i stručnjaci/kinje upozorili/e su kako se ne radi o omaškama, već o vrhuncu nepismenosti i temeljnom nepoznavanju jezika. Direktor Petar Škarpa koji je posao prevođenja dodijelio Ivani Karanikić i njezinoj prevoditeljskoj firmi Prolingua (koja jamči 100%-tnu garanciju prijevoda!) niti u jednom trenutku nije iskazao žaljenje zbog sramote kojoj smo danima svjedočili. U maniri, opet, lokalnoga moćnika smatrao je da se novinari/ke Novog lista bave nevažnim stvarima. Nije se ispričao. Nije pozvao na odgovornost ni Ivanu Karanikić i njezin tim prevoditelja/ica. Jer, zašto bi kad ni njega niti ne poziva na odgovornost?!
Nekoliko godina kasnije taj bi isti direktor Škarpa trebao biti jedan od vodećih ljudi koji će ucrtati smjernice razvoja kulturnoga turizma Rijeke. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
I na kraju, koliko zaista košta odgovornost? Ovako, bez detaljnijeg izračuna, plus 12 do 15.000kn neto (mjesečno) njima, minus oko milijun kuna po projektu nama.
Dragi roditelji, none i nonići, tete i stričevi, slobodno i dalje učite djecu da se ispričaju kada pogriješe, možda nećete u obitelji imati novoga/novu pročelnika/pročelnicu ili direktora/icu, ali barem neće hodati gradom pognute glave. Izrast će u ljude koji će pamtiti i podsjećati nas što smo ih učili/e kada ostarimo i “kada nam se više ne bude dalo”.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here