Obersnel: ‘Neki’ pokušavaju D’Annunzia prikazati kao simpatičnog pjesnika – Perić: Žao mi je da postoje ljudi koji si dan-danas razbijaju glavu s takvim ‘problemima’

Na komentar riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je u Jutarnjem listu među odgovorne za incident sa talijanskom zastavom neizravno uvrstio i subotnji tekst poznatog hrvatskog književnika Borisa Perića, objavljen u magazinu Jutarnjeg lista povodom 90-te obljetnice D’Annunzijeve okupacije Rijeke, reagiranjem se oglasio prozvani književnik.
– Isticanje bilo koje državne zastave na način na koji je u Rijeci istaknuta talijanska smatram krajnje neprimjerenim, pa i krajnje neukusnim činom, jer Rijeka po svim međunarodnim odrednicama i dogovorima ipak pripada Hrvatskoj i dio je hrvatskog državnog teritorija. Bojim se da su posrijedi puki resantimani s krajnje nepromišljenim backgroundom, sračunati možda više na efekt provokacije negoli na stvarno tematiziranje pitanja kojoj bi zemlji po nekoj “povijesnoj logici” trebala pripadati Rijeka. Iako je, kako vidimo, taj čin očevidno doveden u vezu s datumom ulaska D’Annunzijevih legionara u Rijeku i početkom okupacije, koja međunarodno-pravno ionako nikad nije priznata, ne mislim da je moj članak na istu temu, objavljen u subotu u Jutarnjem listu tome bitno pridonio. Po mom sudu, a sad govorim kao književnik i književni kritičar, Gabriele D’Annunzio neosporno je velik pisac, koji je svojim romanima, dramama i pjesmama bitno zadužio talijansku, pa i europsku kulturu. Ali veliki pisci bili su i Knut Hamsun, Ezra Pound ili Hanns Heinz Evers, što im nitko ne poriče, iako su im politički svjetonazori bar zgodimice znali biti krajnje fašistoidni, ako ne i otvoreno fašistički. Zameci fašizma, zamjetni u D’Annunzijevoj vladavini Rijekom ipak bi se trebali striktno lučiti od onog drugog dijela “danuncijade”, dakle, onog što neki teoretičari anarhizma nazivaju diktaturom užitka ili, pak, umjetničkom diktaturom. No, govoriti o D’Annunzijevu djelu, pa i riječkoj epizodi s tog aspekta, evidentno se ne isplati, jer našom javnošću nažalost i dalje dominira jedan drugi diskurs, koji nimalo ne mari za duhovne, kulturne i estetske teme. Ono što me već neko vrijeme zaista čudi nema izravne veze s riječkim incidentom, no nije li paradoksalno da se hrvatska desnica, koja će sad zacijelo najglasnije graknuti, po pitanju Istre i Kvarnera tako rado poziva na Pazinske odluke, ZAVNOH i AVNOJ, dok se, kad su u pitanju, primjerice, relacije spram Srbije ili BiH isto tako rado poziva na tzv. NDH. Isti takav idiotski resantiman ogleda se u riječkom incidentu, tek s drugim nacionalnim predznakom, i žao mi je da postoje ljudi koji si dan-danas razbijaju glavu s takvim “problemima”. No, vratimo se meritumu. Gabriele D’Annunzio očito nije bio sasvim simpatičan ni Eleonori Duse, pa zašto bih ga ja onda činio simpatičnim ili antipatičnim? Vrednovanje njegova književnog djela, a po nekim autorima, primjerice, iz tadašnjeg dadaističkog kruga, koji sasvim sigurno nije bio fašistoidan, i same okupacije kao svojevrsnog poetskog čina, spada u domenu povijesti književnosti, a ne političkog svojatanja ovog ili onog teritorija. Mislim da bi jednak neukus predstavljalo isticanje hrvatske (ili možda jugoslavenske?) državne zastave u Trstu, a nađe li se na kakvom riječkom jarbolu kad tad neko državno obilježje pokojne Austro-Ugarske, molio bih da me se smjesta obavijesti. Za sve ostalo zadužena je dadaistička centrala u Berlinu. (rd)