Nedavno mi je kolegica iz Makarske, na druženju u Rijeci rekla kako se i dandanas sjeća naših studentskih aktivnosti koje su dovele do toga da je Sveučilište u Dubrovniku krenulo realizirati projekt izgradnje studentskog doma i razvijati bolje standarde u prehrani. U prvi mi se mah činilo da je to bilo u nekom toliko prošlom vremenu da ga, u mislima, ne mogu ni dozvati. No onda je jedna riječka kava pokrenula lavinu sjećanja.
Bilo je to u razdoblju od 2005. do 2007. Kolegice su nas pozvale da podržimo njihova nastojanja u poboljšanju kvalitete studentskog života u Dubrovniku. Sjele smo u auto, između ispitnih rokova i iskrcale se na tribinu, na kojoj je prisustvovala tadašnja dubrovačka gradonačelnica, Dubravka Šuica. Kako sam u to vrijeme honorarno radila kao novinarka na radiju, ispitala sam situaciju, pripremila se za postavljanje pitanja i moguću diskusiju. Stotine studenata iz svih krajeva Dalmacije sjedili su u dvorani, tihi i povučeni dok im je vlast obećavala brda i doline ako će samo još malo pričekati. Još malo. Čekala sam da netko nešto pita, vikne, ali to se nije dogodilo. Pogled mi je ulovio kolegičin, dala mi je znak da nešto učinim, kako znam i umijem. Digla sam ruku i krenula ispitivati Gradonačelnicu. Doslovno ju gušeći komentarima dok su studenti pljeskali iz publike. Dalje se ne sjećam, objašnjavala sam što je sve studentima sve potrebno dok se ona i njezina pratnja nisu povukli. Studenti su dobili sve što su tražili. Nikad poslije nisam razgovarala s kolegicom o toj tribini. Skoro deset godina kasnije, ona mi se, na kavi u Rijeci, zahvaljuje. Za što? Za suosjećanje. Nepotrebno. Imat ću ga dok sam živa jer ljudima postajemo tek svojim djelovanjem/autentičnim bivanjem. Par mjeseci nakon tribine u Dubrovniku odlučili smo se financirati postavljanje rampe za invalidska kolica na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Novaca nije bilo, rekli su nam. Novaca je bilo, ali je trebalo do njih doći. Trebalo je dekanu kucati na vrata svaki dan. I kucali smo. Svaki dan dok rampa nije ugrađena. Godinu dana kasnije, stižemo na konferenciju o nadolazećoj bolonjskoj reformi, u Umagu. Nikome ništa nije jasno, ali nitko ništa ne pita. Ministar Primorac poslao je svoga zamjenika, Slobodana Uzelca da odgovara na pitanja. Pitanja nema. Svi se pogledavaju, šapuću, guraju me laktom. Ja bih nešto pitala jer mi nije jasno, kažem pa krene pljesak. Izbacili smo ga iz takta, nije nam dugo trebalo. Svi zajedno, i oni koji su me uporno gurali laktom, oni koji su pljeskali i vikalibravo, i oni koji su šutjeli. Zajedno nam nije bilo svejedno, niti oko prehrane u Dubrovniku, niti oko rampe niti oko Bolonje.
A onda je polako stigla 2009., radio Svid na kojem sam radila zatvorio se. Direktor je odlučio kako radio nije komercijalno isplativ. Bila sam u Barceloni, kolege su me zvale jer su organizirali koncert podrške radiju. Na Korzu. Podrška Riječana/ki je bila iznimna, hvala im. Podrška kulturne javnosti vrlo mala. Današnji pročelnik Odjela za kulturu rekao je da nije loše da se stvari mijenjaju sukladno očekivanjima tržišta. Desetak mojih kolega/ica dobilo/dalo je otkaz jer nisu htjeli/e prijeći u novu firmu/novu radio postaju. Tada sam otvorila Facebook račun kako bih barem, na taj simbolički način, mogla kolegama/icama pružiti podršku.
Dok sam trepnula, stigla je 2011. Neki novi, predstavljaju se kao kolege, zovu me da okupiram Wall Street dok Tanja i ja pokušavamo pokrenuti Centar za ženske studije u Rijeci. Kakav/koji Wall Street, pitam?! Pa onaj u New Yorku. Kad idemo, nastavljam. Ne idemo, to je onako, prosvjed od doma. Od doma, od doma, ponavljala sam u sebi tjedan dana. Udruge propadaju, nemaju novaca za projekte, ljudi su nezaposleni i ne mogu praznoga želuca gurati ideje za koje nema razumijevanja. Wallstreetovci dobivaju na korištenje gradske prostore, organiziraju projekte s vrlo malom posjećenosti, stvaraju paralelni sustav vrijednosti u socijalnoj ekonomiji koja nikome nije jasna. Kultura okupiranja nepoznatoga. Kultura cijeđenja patnje, od doma. Ugradnja zlatnih špina pa dokle god curi, dobro je.
Vidim, čujem, nije mi svejedno. Nije mi nikad bilo svejedno, ni ustati pred auditorijem i suočiti se s vlastima niti pritiskati bilo koga da obavi svoj posao, na korist onih kojisu ga izabrali. No put izgradnje boljeg društva posut je trnjem, nema drugoga načina nego biti uz one koji te pozivaju u pomoć. Nema boljega rješenja za probleme od razvijanja zajedničkih ideja, bez posustajanja, do konačne implementacije koju će uživati naša djeca.
Predanost, upornost i strast se isplate. Uvijek. I kada te guše suptilnim, tzv. neoliberalnim cenzurama, kada te žele učiniti nevidljivim, nepoželjnim, kada te sile da odustaneš, kada ti govore da nisi dovoljno dobar ili da ne voliš grad, znaj da si na dobrom putu. Okupiranje WallStreeta od doma nije taj put, Korzo jest! Korzo jest svijet, jer smo mi svijet koji poznaje drugačije. Nemamo se čega bojati. Svi užasi koji su nam se mogli dogoditi, dogodili su se. U ovo predblagdansko vrijeme treba se podsjetiti kako je jedini autoritet, svugdje i za svagda samo ljubav. Ona koju imamo u sebi i koju dijelimo s ostalima. Ne političari, ne država. Nitko nikada neće moći zasjeniti ljubav jer ljubav je istina kojom je posut put napretka. Zato vama i vašim obiteljima, u 2016. želim puno ljubavi, zdravlja, mira i hrabrosti da prevladate potencijalne poteškoće i da iz kreveta ustanete kao pobjednici što i jeste.
