Perspektiva 1: Biste li voljeli da vas uključe u omanju grupu ljudi te da vas za 16 godina svih plate oko 35.000.000,00 kuna s ciljem rada na jednom projektu u polju vašega zanimanja? Pored tog novca imate mogućnost i raspolagati s još desecima milijuna kuna za polje vašeg zanimanja. Bi li vam to bilo poticajno i inspirativno? Mislite li da rad u ovakvoj grupi ljudi mora biti vidljiv, prepoznatljiv, mjerljiv? Mora li postojati odgovornost? Može li rad u takvoj grupi izvršiti utjecaj na boljitak zajednice? Može li takav rad proizvoditi i porast zaposlenih bez obzira na krize? Koliko je danas moguć porast zaposlenih u pojedinim pravnim subjektima i njihovih plaća?
Perspektiva 2
Koga biste voljeli uključiti u omanju grupu ljudi koju ćete plaćati (u koju ćete investirati) 16 godina oko 35.000.000,00 kuna s ciljem rada na jednom projektu u polju vašeg zanimanja? Pored tog novca, toj grupi ćete dati na raspolaganje još desetke milijuna kuna vlastitih sredstava za polje vašega zanimanja. Bi li vam rad te grupe bio poticajan i inspirativan? Mislite li da rad u ovakvoj grupi ljudi mora biti vidljiv, prepoznatljiv, mjerljiv? I kako biste se ponašali prema tim ljudima ako ne ostaruju ciljeve i zadatke? Mora li postojati odgovornost? Može li rad u takvoj grupi izvršiti utjecaj na vlastiti boljitak? Može li takav rad proizvoditi i porast zaposlenih bez obzira na krize kako bi vaša investicija bila opravdana? Koliko je danas moguće porast zaposlenih u pojedinim pravnim subjektima i da li biste s obzirom na rezultate povisili njihove plaće?
Upravo poreze koje plaćamo svakodnevno kroz raznorazne oblike možemo smatrati vlastitiom investicijom kojom bi izvršna vlast, kao servis građana, trebala raspolagati manirima dobrog gospodara. Kultura kao projekt nemalo je puta u povijesti značila drugačijost u napredovanju zajednice i uopće civilizacije. Smatra se bitnom karikom napredovanja. Pogledajmo činjenice na navedenu temu s obzirom na zaposlene u Odjelu gradske uprave za kulturu Grada Rijeke. Vidimo kako je od 1995. do danas broj zaposlenih narastao za 163,64%. U grafu je ukupan broj zaposlenih (na određeno vrijeme, neodređeno vrijeme i vježbenici).
Tko?
Valja sagledati sistematizaciju radnih mjesta. Pravilnikom o unutarnjem redu Odjela gradske uprave za kulturu, u Odjelu je sistematizirano 29 radnih mjesta od čega je 20 službenika i 9 namještenika. U Odjelu su ustrojene dvije direkcije i dvije službe. Direkcija programa koja sadrži Službu za filmsku djelatnost i Službu za koordinaciju programa u HKD-u, Filodrammatici i galeriji Kortil te Direkcija za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Dio zaposlenih jesu administrativno i tehničko osoblje, potom svaka direkcija ima svoju savjetnicu za pravne poslove (!), dok Odjel ima savjetnicu za ekonomske poslove. 15 zaposlenih su na radnim mjestima koji se izravno tiču odlučivanja u kulturi. To su pročelnik, voditeljice direkcija i službi, viši stručni suradnici i savjetnice. Riječ je o djelatnicima koji su zaduženi za muzejsko-galerijsku i ostale likovne djelatnosti – Plamena Šarlija, nakladničku i knjižničnu djelatnost – Alen Kapidžić, glazbenu – Sandra Vujović, kazališnu i scensku – Višnja Višnjić-Karković, novi mediji i kultura mladih – Vanja Tataj, potom za održavanje objekata kulture – Nataša Vranković, tri savjetnice za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara – Margita Dujmić, Ružica Medurić Javor i Iva Kelentrić.
Voditeljica Direkcije programa jest Helena Semion–Tatić, Službe za filmsku djelatnost Slobodanka Mišković, Službe za koordinaciju programa u HKD-u, Filodrammatici i galeriji KortilJolanda Todorović dok Direkciju za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara vodi Nikolina Radić Štivić. Pročelnik Odjela jest Ivan Šarar.
Zašto?
Postavlja se pitanje razloga porasta zaposlenih u proteklih 16 godina? Iz Grada Rijeke daju sljedeća pojašnjenja:
Direkcija za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara (5 zaposlenika) osnovana je slijedom izmjena Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 2003. kada je na jedinice lokalne samouprave prebačeno propisivanje i naplata tzv. Direktne spomeničke rente. U veljači 2004. donesena je Odluka o visini spomeničke rente. Time su prihodi s osnova spomeničke rente znatno narasli pa je bilo potrebno formirati ustrojstvenu jedinicu koja će biti zadužena za raspodjelu navedenih prihoda na programe zaštite i očuvanja kulturnih dobara te za praćenje trošenja navedenih sredstava.
Služba za filmsku djelatnost (1 djelatnica – voditeljica) osnovana je 2010. zbog povećanja obujma poslova vezanih uz djelovanje Art-kina Croatia koji je službeno započeo s radom 18. prosinca 2008. Ova Služba zadužena je, između ostalog, za filmsku djelatnost, za programiranje repertoara Art-kina Croatia te obavljanje tehničko-pomoćnih poslova vezanih uz samo održavanje programa u Art-kinu Croatia. Tijekom 2011. kino je posjetilo gotovo 25.000 gledatelja te je prikazano više od 700 filmskih naslova.
Iz Grada zaključuju: Iz navedenog (…) može se zaključiti da je do povećanja broja zaposlenih najvećim dijelom došlo zbog preuzimanja novih poslova i to zaštite i očuvanja kulturnih dobara, što je uvjetovano zakonskim izmjenama, te otvaranjem Art kina Croatia čiji rezultati rada u protekle dvije godine dokazuju opravdanost takve odluke.
I dok je povećanje u slučaju zaštite i očuvanja kulturnih dobara jasno, kauzalnost u povećanju broja zaposlenih i oformiravanje Službe za filmsku djelatnost u kojoj radi Slobodanka Mišković se opravdava rezultatima (posljedicama), ali se ne podastiru razlozi (analiza) donošenja takve odluke.
Za sva ostala povećanja nisu navedeni razlozi.
Koliko?
S obzirom da je rastao broj zaposlenih, rasla je i ukupna količina brutto plaća zaposlenih što je prikazano na sljedećem grafu:
Tako vidimo da je 29 zaposlenih u 2011. primilo brutto plaće u iznosu od 3.279.571,07 kn. Kada podatke usrednjimo po zaposleniku dobivamo slijedeće informacije. Ovdje valja napomenuti kako su usrednjeni svi zaposlenici. Tehničko, administrativno i stručno osoblje čiji se koeficijenti vjerojatno znatno razlikuju, a prema tome i brutto plaće.
Podaci pokazuju kako su plaće znatno rasle do 2001. s iznosa od 3.679,82 kn na iznos od 9.165,79 kn. Tada su se održavale na približno istoj vrijednosti. Od 2005. do 2009. slijedi još jedan skok (11.189,50 kn) da bi onda ponovno pale na prošlogodišnju vrijednost od 9.760,63 kn. Tehničko i administrativno osoblje (14 zaposlenih) vjerojato ima znatno manji brutto iznos dok ostali (15 zaposlenih) ima znatno veći brutto iznos od prosječnog. Za detaljniju analizu trebalo bi provesti usrednjavanja po drugim kriterijima. Ipak, i ovakvi podaci ukazuju na neke trendove.
U oba grafa su i predviđanja za slijedeće dvije godine koja ukazuju na to kako se ne predviđa niti rast niti pad iznosa za plaće.
Ukupno je u poslijednjih 16 godina izdvojeno 34.893.183,75 kn za brutto plaće 21 prosječnih zaposlenika.
Što?
Jedno od važnijih pitanje jeste što su s tolikim novcem zaposlenici napravili i što čine? Iz Grada pojašnjavaju:
U Direkciji programa se obavljaju poslovi vezani uz osiguravanje lokalnih potreba stanovnika u području kulture kroz Program javnih potreba u kulturi, osiguravanje financijskih i materijalnih uvjeta za rad ustanova kojima je Grad Rijeka vlasnik i osnivač, provođenje aktivnosti na projektima i programima u kulturi od interesa za Grad, obavljanje stručnih poslova u vezi s kulturnim manifestacijama i programima od interesa za Grad. Nadalje, Direkcija vodi brigu o objektima kulture kojima upravlja Odjel (tekuće i investicijsko održavanje te ugovaranje zakupa, itd.).
U Direkciji za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara se sustavno prate i obavljaju poslovi iz djelokruga zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Direkcija koordinira i provodi programe zaštite i očuvanja kulturnih dobara u vlasništvu Grada te gradnju novih objekata ustanova u kulturi kojih je osnivač Grad, a koji se sufinanciraju iz sredstava spomeničke rente i ostalih proračunskih sredstava te iz drugih izvora sukladno propisima (u dijelu izrade projektne dokumentacije te u dijelu nadzora i izvođenja radova). Nadalje, Direkcija izrađuje godišnje i dugoročne planove raspodjele sredstava spomeničke rente.
Pitanje interesa Grada od krucijalne je važnosti. U prethodnim smo tekstovima pokazali kako se podosta radnog elana ulaže u stvaranje mreže koja ima nepotističke čvorove i čvorove sukoba interesa. No, o toj mreži detaljnije u budućnosti. Javne potrebe u kulturi zasigurno su bitan element u kreiranju politike kulture grada. No, nonšalancija prilikom takvog postupka dosegla je bahate razmjere. Čvorovi ove mreže protežu se i na Kulturna vijeća. I dok se razina straha od reakcije smanjuje imamo prilike vidjeti da se stvari polagano mijenjaju.
Najzanimljivija je demagogija samih tzv. nezavisnih i lažnih umjetnika kojom se ta mreža održava, a koja se svodi na nekoliko konstrukcija.
Prvo, teza ne pljuj ruku koja te hrani održava monstruozan stav pridodavanja pogrešnoga značaja gradskim vlastima i prešutno odobravanje položaja nemoći.
Drugo, teza kako se može prozivati velebne umjetnike nedvojbeno asocira na fraktalno sklopovlje koje vidimo kod situacije s braniteljima. I dok postoje oni pravi, istinski, koji rijetko istupaju, vidljiviji su oni lažni koji upravo kontaminiraju one istinske i koji koriste situacije za vlastiti probitak. Tako postoje i lažni umjetnici koji stvaraju kult nedodirljivog umjetnika svaki put kada se iole približivaju kriminalnim i/ili umjetničkim radnjama koji upravo ti isti umjetnici generiraju.
Treće, teza prednost sufinancirnja imaju stariji i sa statusom u odnosu na sve druge iskazuje neumjetničku akciju zatiranja novoga i progresivnoga, a naročito mlađih. Tu izvire sva i isključiva briga za vlastitu stražnjicu dok je umjetnost tu samo sredstvo, a ne proces i cilj. Ukoliko pratimo smanjenje novčanih sredstva u pojedinim organizacijama i projektima uvidjet ćemo i odmicanje pojednih „umjetnika“ od istih. Gledano u povijest isti se pregrupiraju oko izvora financija. I dok su uglavnom ostarjeli i obružnjeli i shvatili da ih je vlastita umjetnička razina dovela na rub egzistencije u provincijskim okruženjima zašto se ne pitaju, ukoliko su umjetnici visokoga ranga, zašto im vlastita umjetnička kvaliteta nije osigurala sreću i radost življenja već poput pijavica moraju iscrpljivati prostor nekim novim, mladim i progresivnim umjetnicima i njihovim formama? Čini se da su Čehovljevu treba raditi, samo raditi „umjetnički“ preobrazili u treba crpiti, samo crpiti.
Sigurnost takvog okvira upravo ocrtava postupanje zaposlenika Odjela za kulturu i samog Grada. S jedne strane se velebno priča o susretljivosti spram javnosti putem novinara, ali to izgleda vrijedi samo onda kada postavljate pitanja koja im odgovaraju. Svako kritičko propitivanje shvaća se kao napadanje i etiketira glupošću ili neprofesionalnošću, a da se pritom ne pomete ispred vlastitih vrata. Do ponekih informacija je potrebno dolaziti mjesecima. Zašto se uopće treba pozivati na Zakone, primjerice o pravu na pristup informaciji? Zašto ne bi bilo normalno postaviti pitanje i promptno dobiti informaciju? Zašto iz Odjela mjesecima ne odgovaraju na neke suvisle upite o tekućem poslovanju? Zašto se ne drže preporuka Vijeća?
A zašto i bi, kada imaju osigurane plaće, bez obzira na posljedice. Pa se niti uobičajeni poslovi barem ne načine tako da izgledaju prema van korektno. Pogledajmo samo zapisnike o radu Kulturnih vijeća. Da ne ulazim u detaljniju analizu samo ću se osvrnuti na Zapisnik sa sjednice vijeća za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara kojega koordinira ravnateljica Direkcije Nikolina Radić Štivić. Zapisnik se sastoji od memoranduma i naslova na pola stranice, potom nalazimo informacije o vremenu i mjestu sastanka, predmetu, nabrojanim prisutnima i 4 statistička podatka.
Dodana je i floskula o pranju ruku Grada Rijeke o pravu smanjenja iznosa i potpisi. Nisu li korisnici zaslužili više? Objašnjenja odluka, pojašnjenja donošenja odluka? Da itko tko predlaže program napiše isti (osim HNK Ivana pl. Zajca) na takav način zasigurno ne bi bio sufinanciran. A zašto su financirani plaćama oni koji očito ne rade svoj posao? Nakon toga idu tablice s bodovima. I dok je kod drugih djelatnosti jasno iskazana raspodjela s obzirom na podkategorije to jedino u ovoj djelatnosti nije slučaj. Treba pretpostavljati metodologiju izrade. Jer se valjda nije moglo (ili nije dalo) načiniti dvije varijacije. I ponovno, da korisnici tako nejasno prijavljuju programe kako bi prošli? Ovo je samo jedan primjer kako se neozbiljno pristupa izradi važnog dokumenta poput Javnih potreba.
No, to su konačno shvatili i neki sami članovi Kulturnih vijeća. Bilo je potrebno da cjelokupno Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo podnese ostavke kako bi se reagiralo. U ranijim vijećima bilo je neslaganja, ali su se stvari „zadržavale“, stvarao se privid idiličnog rada, mreža je svojim čvorovima operirala. Tako je Ivica Buljan u radu prošloga vijeća za scensku djelatnost gotovo na početku prestao s aktivnim radom, ali se čekalo kraj mandata. Sada kada se ne bi moglo dalje zataškavati, jer svih 5 članova jednoga vijeća podnosi ostavku, ide se u proceduru. Ujedno se predlaže i Gradskome vijeću razrješenje Marina Blaževića (koji nije radio niti ranije godine) na prijedlog predlagatelja kao i Ive Nerine Sibile na osobni zahtjev u radu Kulturnog vijeća za dramsku umjetnost, ples i pokret. Dakle, barem sa 7 članova vijeća nešto se dogodilo.
Koliko?
Vrednovanje rada u kulturi jest zahtjevno. No, da ne uvodimo nikakve skale, uzet ćemo za usporedbu vrijednost o kojoj odlučuje sam Grad, odnosno gradonačelnik i Odjel. A to su Javne potrebe u kulturi Grada Rijeke. Sljedeći graf ih upravo uspoređuje s brutto plaćama zaposlenika u zadnjih 8 godina s budućim projekcijama.
Jasno se iščitava pravi, ne deklarativni, stav o kulturi. 2009. iznos brutto plaće je bio 26%Javnih potreba. U 2012. prema planu taj iznos je 54%, a već iduće se godine planira kako će iznos brutto plaći zaposlenika odjela iznositi 74% Javnih potreba!
Svaka pojedina djelatnost za 2012. predviđa sufinanciranje od pola milijuna kuna. Tako gledajući 29 zaposlenika i njihov rad vrijedi oko 6 puta više nego li svi sufinancirani programi svake pojedine djelatosti. Vrijede više od svih kazališnih predstava zajedno, svih izložbi, svih knjiga, glazbenih manifestacija. Sveukupno gledajući rad i plaće 29 zaposlenih jednako je vrijedan polovini svih sufinanciranih programa u Rijeci (više od 150 sufinanciranih tijekom 2012.). Napominjem da postoje još programi koji se ne sufinanciraju, a da su navedni vjerojato sufinancirani i iz drugih sredstava (Županija, Ministarstva, donacija, sponzorstva….). No, kako Grad odlučuje o oba iznosa onda su to zanimljive informacije za usporedbu.
I na kraju vratimo se pitanima postavljenim s početka:
Je li vam rad zaposlenika Odjela za kulturu Grada Rijeke, kojega plaćate vi vašim porezima, poticajan i inspirativan? Mislite li da taj rad mora biti vidljiv, prepoznatljiv, mjerljiv? Kako se ponašati prema onima koji ne ostaruju ciljeve i zadatke? Može li taj rad izvršiti utjecaj na vlastiti boljitak? Mora li postojati odgovornost? (Zvonimir Peranić, Dayline.info)
Gospodine Trokut, što je za Vas umjetnost?
Prvenstveno, postoje dvije vrste umjetnosti: objektivna i subjektivna umjetnost. Sva saznanja, sve ono što se poznaje i naziva umjetnošću je subjektivna umjetnost. Subjektivnu umjetnost ja ne nazivam umjetnošću, tako nazivam samo objektivnu. Subjektivna umjetnost pripisuje sebi atribucije i karakteristike objektivne umjetnosti. Ljudi poistovjećuju objektivno umjetničko djelo i stavljaju ga na isti nivo sa subjektivnim. Ljudi kažu – umjetnik stvara, a ja to kažem samo u odnosu na objektivnu umjetnost. U odnosu na subjektivnu umjetnost ja kažem da je ona stvorena. Ljudi tu ne prave razlike, u tome leži sva različitost.
Objasnite nam malo tu razliku između subjektivne i objektivne umjetnosti.
Razlika između subjektivne i objektivne umjetnosti je ta da u objektivnoj umjetnosti umjetnik zbiljski stvara, on čini ono što je namjeravao učiniti i u taj rad umeće sve svoje ideje i osjećaje koje je namjeravao unijeti. Tu nema ničega slučajnog, bilo u stvaranju bilo u utiscima. Moć takvog rada je apsolutno određena – znači, u potpunosti prenijeti sve ideje, ista osjećanja koja je umjetnik htio prenijeti. U subjektivnoj umjetnosti sve je slučajno, umjetnik ne stvara, “u njemu se stvara”, to znači da je on u vlasti ideja, misli i raspoloženja koje ni sam ne razumije, koje vladaju njime i izražavaju sebe na ovaj ili onaj način, te na čovjeka slučajnošću imaju ovakav ili onakav utisak, u zavisnosti od njegovog raspoloženja, ukusa, navika i prirode hipnoze u kojoj živi.
Znači li to da objektivnu umjetnost mogu stvoriti a zatim i shvatiti samo neki?
U objektivnoj umjetnosti ne postoji ništa promjenjivo, ona je stalna, konstantna. Objektivna umjetnost je umjetnost potpune svijesti, subjektivna umjetnost je umjetnost nesvjesnog. Prva je umjetnost moći, a druga slučaja. Objektivna umjetnost moguća je samo za tragaoce.
Meni to djeluje kao pomalo samotna kategorija…
Umjetnicima je po poslanju dana mogućnost svjesne promjene, evolucije svijesti. No umjetnici su najvećim dijelom mrtvi, potpuni spavači, njihova je umjetnost mrtva, njihov seksualni libido je mrtav, njihov seks je mrtav (po Reichu), njihove slike su mrtve, oni su živi spavači, žive spavajući, nisu svjesna bića. (13. teza Sigmunda Freuda – čovjek je nesvjesno biće), produkt su samopsihoze ličnosti i magnetizacija su misaonih ideja, opsjednuti su logikom društva, države, religije, odgoja, kulture i civilizacije po naravi misaonog i time dokidaju evoluciju kao ideju promjene.
Iz ovoga što govorite čini se opravdano upitati se postoji li uopće umjetnost?
Umjetnost postoji. Umjetnik ne postoji. U izražavanju svojih neprijatnih emocija ne opažaju reflekse instinktivnog unutrašnjeg, opterećeni su idejom pet osnovnih strahova: strahom od ljubavi, strahom od smrti, strahom od tijela, strahom od ludila i strahom od orgazmičkog iskustva. Objektivna umjetnost podržava stanje relativa, a relativ podržava ideju stanja svijesti, bića i analitičnosti. Subjektivna umjetnost podržava ideju intelekta, ega, misaonog i logike. Da bismo razumjeli odnos istine i laži u životu, čovjek mora razumjeti laž u sebi, neprekidne laži koje sam sebi govori. Samo kroz svjesne napore može se sačiniti promjena bića i oblikovati stvarno Ja.
Znači, umjetnost po Vama jest stvarna, ali pristup istoj zapravo se mora zaslužiti kroz svjesne napore i sagledavanje laži u sebi. Želite li to reći?
Čovjek se sastoji od dva dijela – biti i ličnosti. Bitnost je ono što je poslanjem u čovjeku njegovo osobno. Ličnost u čovjeku nije njegovo osobno već naučeno, stvoreno mišlju i egom. Vjerujem da mnogi ljudi sebe smatraju umjetnicima upravo zato što kroz razne medije omogućavaju kreativni prostor svojoj “ličnosti” ili svojoj “osobnosti”… Postojanje osobnosti je privid Maye. Takvo viđenje je fragmentarno dok cjelina izmiče.
Postoji li uopće umjetnost ili umjetnik o kakvom govorite?
Dijete nema ličnosti, nema straha. Ono jest to što jest. Ono je Bit. Bitnost je istina u čovjeku, a ličnost je laž u čovjeku.
Ovo što ste rekli zvuči kao izvedenica Isusovih riječi: “Dok ne postanete kao djeca nećete ući u Kraljevstvo nebesko…”
Biće neće nikada pristati na ličnost, kao što ličnost nikada neće pristati na biće zbog suprotnosti njihovih počela. Atributi bića su svijest, nadsvijest, osobnost, stvarno znanje, savjest, savjesnost, čisti um; atributi ličnosti – ego, misao, um, moral, neznanje. Čovjek ne može prihvatiti načelo da posjeduje um a da živi u potpunom neznanju.
Što je po Vama poslanje onih koji žele postati umjetnici ili razumjeti umjetnost?
Borba protiv mehaničkih navika naše je poslanje.
Tko je po Vama istinski umjetnik na našim područjima? Postoje li uopće takvi?
Istinski kreatori kod nas su Tomislav Gotovac, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Ivan Kožarić, Goran Trbuljak, Vlado Martek, Boris Demur, Duje Jurić, Zlatko Kutnjak, Damir Stojnić, Božo Jelinić i još neki…
Recite nam za kraj nešto o skoroj realizaciji Vašeg projekta Antimuzeja, kada očekujete njegovo otvaranje?
Otvaranje očekujem sredinom 2010. Antimuzej se nalazi u sastavu Muzeja suvremene umjetnosti Istre, i to kao samostalni projekt i jedinica. Sam muzej je dio cjelovitog projekta pod nazivom “Vodnjan – grad s najvećim brojem muzeja po glavi stanovnika”. Bit će smješten u prostorijama starog mlina u Vodnjanu, a koji će po uređenju postati domom za preko 500.000 artefakata. U sklopu muzeja bit će autentičnih rekonstrukcija pojedinih zanimanja kao što su ljekar, postolar, šeširdžija, frizer… Predvidjeli smo čak i autentičnu krčmu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, a sve će biti postavljeno kao muzeološki poligon. Cjelokupan prostor bit će ambijentaliziran na načelu Wunderkammere.
Ovo nije komentar na uranusovo prenošenje intervjua s Trokutom već je komentar članka.
Sve to možda stoji,ali što vi nudite osim jala?
rješenje se nameće samo od sebe: vezati visine plaća i broj zaposlenih uz visinu proračuna s kojom se raspolaže. ne može isti broj djelatnika raditi na proračunu od 10 i 10 milijuna kuna.
Da,ali zabavno mi je to kako količina jala raste obrnuto proporcionalno od proraćunskih sredstava.
Dok je bilo love nije bilo interneta? Ili nije bilo razloga za nezadovoljstvo?
Odgovor: Bilo je svega,ali vam je bilo dovoljno pa ste bili tiši,sad ste “revolucionari i vizionari”,e pa hvala lijepa na toj revoluciji i viziji.
pa naravno da smanjenje love razotkriva slabosti sustava. autor teksta je na sve ovo upozoravao još u godinama kada je love bilo dosta. pokazalo se da je u pravu iako je to tada shvacalo puno manje ljudi nego danas. revolucije se ne događaju kada je dobro nego kada je loše.
samo budali moze biti zabavno kada se njegovim novcem raspolaze na ovako nakaradan nacin
Hvala!
PRVO DAJMO NOVAC BIROKRACIJI A DJECA NEK NAM UMIRU PO BOLNICAMA
I još jedna stvar, glede povećanja plaća u administraciji od 2006. nadalje
Plaće u privatnom sektoru se skoro uopće nisu mjenjale, mjenjala se “PROSJEČNA PLAĆA” a prosječna se plaća diže kad si menadžment i birokracija podijele visoke plaće, pa su onda prvo podigli plaće u jednom sektoru (učitelji čini mi se) a onda su nakon tri mjeseca kad se povećanje vidjelo na indeksu prosječne plaće, onda si je kompletna administracija u ovoj šugavoj zemlji “prilagodila” plaće na više.
Eto, i to vi stoko plaćate – samo dajte. Žena u Konzumu na kasi 2800 kuna, isto kao i 2005.