Pauletta: Brazuca umjesto sive materije

Nevjerojatna je upornost ovog naroda u kročenjui retrogradnim stazama života. Ispada kao da je inficiranonekim neuništivim virusom, viruso zaostalosti kojemu nema lijeka.
No, hvala Bogu, a kome drugom, ima taj narod i svojih dobrih vrlina. Navijanje, vjerovanje i nemiješanje u politiku koja mu direktno određuje život. Sve to, i još ponešto čini taj narod posebnim.
Pođimo redom. Navijanje u svim sportovima. Entuzijazam raste s popularnošću sporta, jasno,a najživahniji je “naš nogomet”. Ako je kod navijanja neobjektivnost vrlina, tada je ovaj narod najvrliji narod na globusu, a i šire.
Da ne bude nesporazuma, govorim o navijanju, a ne o sportu. Shodno tome, upravo planet Zemlja prolazi ovaj mjesec kroz mliječnu stazu urlanja i vike, moljenja Boga i kuđenja istog. I nikad ne može biti ljepše nego ploviti kroz svemir u kojem nema zaleđenih stabala, poplava, nedostatka rada, odnosno pomanjkanja novca i kruha. Sve se to briše, sve postaje nevažno i sekundarno u vrijeme nogometa. Pad proizvodnje, povećanje duga, neefikasno zdravstvo, upitno školstvo i slične tričarije se ovoga naroda, u ovom trenutku,a i poslije, baš previše ne tiču. Prva je utakmica bila za VATRENE teško probavljiva knedla. Tri naspram jedan, naveo je na razmišljanje. Ubrzo je pronađen krivac. Krivac je sudac! To što ga FIFA štiti, to radi jer je “njihov”! I eto nas opet do “naših i vaših”, tako dobro poznate retorike na ovom prostoru. Ipak, pronađen je još jedan argument za poraz, a taj je u brojnosti građana Brazila. Po toj logici najjača nogometna sila bi trebala biti Kina. Valjda ne bi ni trebalo igrati, već prije svakog “prvenstva” izvršiti popis stanovništva.
U drugoj utakmici je bilo tako dobro da smo napokon mogli čuti divne i primjerene riječi poput: veličanstveno, ponosno, uzvišeno, dostojanstveno pa sve do naslova u novinama “OPET SMO VELESILA”. Znam da je to navijanje, ali što je previše, previše je.
Za čas se zaboravlja težak poraz u kojem se nije dao ni gola, a glorificira se jedna pobjeda i to poslije punih dvanaest godina. Ponovno se upada u glorifikaciju nečega što opipljivo i objektivno ne postoji. Slavi se nešto što može biti samo plod retardirane mašte. I što je najgore, sport, ta uzvišena ljudska vještina, promovirana u davnini na jugu Balkana, slavi se ratnom retorikom. Zar Grci nisu prestajali sa sukobima za vrijeme igara na Olimpu?
Jasno, zaboravlja se da su takozvani navijači VATRENIH na ovom tekućem prvenstvu ponovo označeni kao diskriminatori. Ta je optužba mnogo gora nego poraz na kakvoj utakmici. Taj bljutav okus nazadnjaštva ostaje i poslije natjecanju. Ostaje kao stigma cijelom narodu, a ne samo fleka na navijačkom dresu. I to se ponavlja i ponavlja godinama, čini mi se da se to tretira kao kriminal kojeg u ovoj državi nikoga ne brine, nitko ga ne progoni.
Ne znam kakav je privatni život igrača, to me jednako zanima kao što njih zanima moj život. Na prvi pogled, to su dečki koji se muče da zarade bijeli kruh prije nego ih zaskoči fizička dekadencija. Ovu nerealnu i bljutavu aureolu oko njih radi netko drugi. Rade to navijači, političari i novinari. Hoće se ovom narodu, bez bolje životne perspektive dati nešto u što se mogu nadati, sanjati i veseliti. Sami igrači nemaju mnogo veze s time, tako mi se barem čini.
Pobjeda je došla u prvim minutnim dekadama na Tijelovo. Valjda je dragi Bog tako htio, ipak smo mi najveći vjernici. A crkva nam po svemu odgovara. Ni u njoj vjernici nemaju što misliti, sve je unaprijed zadano. I tu netko drugi određuje što je nama činiti i što misliti. Da je tome tako, potvrđuje i izjava novog ministra školstva, da će se za školski odgoj konzultirati s Crkvom. Tko je rekao da nema talibana na Balkanu?
Ni u politici nema se što misliti, mi smo ono svojevremeno izabrali “našeg” čovjeka. Što radi i kako radi nije nas više briga.
Blaženi je ovaj narod, tako je razvijemni unaprijeđen da mu siva materija ne treba za ništa. Sve se događa van njegove sfere mišljenja, van njegove volje djelovanja i odlučivanja. (Ivan Pauletta)