Završila je još jedna pučka veselica. Skupa, beskorisna i nepotrebna demonstracija bez smisla. Zadivljujuće je koliko se ovaj narod da vući za nos. I ne samo da se veliki maheri mogu zabavljati nad njegovom (narodno) angažiranom naivnošću. Taj isti narod ne shvaća, da je on gubitnik u toj igri svijetla i sjene, u tom žongliranju imaginacije.
Predizborne izjave građana skupljene od TV ekipa, ukazuju da ljudi uopće ne znaju koja je uloga predsjednika države. Da je ista dužnost ograničena na jedva protokolarne obaveze i nešto nesamostalnog djelovanja na polju obrane, vanjskih poslova i tajnih službi. Kada bi to narod shvaćao, tada se ne bi čulo bulažnjenje o boljem životu, povećanju radnih mjesta i tome slično.
Ovi izbori su ujedno i dokaz koliko je nepotrebno i neefikasno da predsjednika Republike biraju građani birači. Pored navedenog to je i skupo, vrlo skupo. Svaka bi regija (županija) trebala dati svega nekoliko osoba (tri ili četiri) koje će u parlamentu birati predsjednika. Bilo bi dobro da pored političkih stranaka u izboru sudjeluju i veća registrirana udruženja građana.
Biranje predsjednika Republike mora biti pomaknuto iz stranačke domene i iz stranačkog tutorstva. Ta funkcija mora zadržati ekvidistancu od političkih stranaka. Ista je namijenjena državnoj reprezentaciji i jasno građanima. Naglašavam, građanima, a ne strankama.
Ovim zadnjim predsjedničkim izborima i cijelom pripadajućem folkloru, hrvatski su glasači pomogli da se uloga predsjednika udalji od svoje osnovne funkcije, te da se približi strankama, odnosno stranačkim nemuštim mašinerijama. Stvoren je tako put u razdor, a ne u jedinstvo. Ma koliko novoizabrana predsjednica pozivala na zajedništvo, sve je to vuklo na još veću podjelu. I dalje se govorilo o “našoj pobjedi i njihovom porazu”. Toga će nažalost biti još dugo. Feler je i u izbornoj proceduri. Htjeli ili ne, predsjednicu(ka) se pitalo pitanja o suradnji nove predsjednice i interesno suprotno obojene stranačke vlade. A u toj su Vladi i ministarstvo obrane i ministarstvo vanjskih poslova. Funkcije koje Vlada i predsjednik države moraju zajedno kreirati i nadzirati.
Biti će to pogubno i za osnovnu funkciju predsjednika u radu međunarodnih tijela. Ta funkcija neće imati puni autoritet, kao ni punu slobodu u predstavljanju države jer će vući obojeni stranački rep.
No, u cijelom tom kaosu dvije su stvari koje se moraju srediti. Prvo su to uvijek dubiozni birački spiskovi. I drugo, koliko je ono što se ovdje zove dijaspora, uistinu dijaspora. To neću ovdje raščlanjivati u detalje.
Sve dosadašnje Vlade u RH održavaju tu moguću dvojnost dileme je li ili nije dijaspora. Upućuje nas na to i sama definicija dijaspore. Hrvatsko tijelo u BiH nije izlazilo iz svojega okruženja. To je tijelo okruženo ostalim narodima kao što i BH Hrvati okružuju druge narode. Posebno pak, a to bi trebalo vrijediti i za druge države, što se smatra da je domicilna država ona u kojoj se legalno živi i u kojoj se plaćaju pripadajući porezi te koristi ostala građanska prava. I jasno da se u toj državi ima pravo birati i biti biran. Pored toga ovdje se radi o zastarjelom nazovi principu “jedan narod u jednoj državi”. Time se teži u svrstavanje po nacionalnoj pripadnosti. Suprotno od djelovanja EU koja se udružila po narodima, a ne po nacijama.
Posebno mislim da je i etički vrlo dubiozno birati, odnosno koristiti pravo glasa, pored države u kojoj se živi i u državi u kojoj se nikada nije živjelo. Ispada to i kao utjecaj na kvalitetu življenja u okruženju u kojem korisnik glasa, a ne živi.
Kako je krenuo cijeli taj izborni karneval, te naknadno slavlje, koje je više ličilo na pučki dernek nego na dostojanstvenu proslavu, ispada da nemam što žaliti za gubitnikom. Kao što neman (barem ne još) što slaviti radi pobjednice. (Ivan Pauletta)
