Uzalud ponavljati i raspredati uvijek jedno te isto. Ako od uvida u postojeće stanje i brojnih tekućih sugestija nema koristi ne treba ih više ni davati. Upravo je nemar u komunikaciji s okolinom odvratila mnoge pojedince i institucije da joj pomažu.
Hrvatska je jadna zaostala zemlja u kojoj su građani primarni faktor te zaostalosti. Zemlja je to s krasnim krajolicima, divne su vedute, a mirisi i zvukovi gode duši i tijelu. No ne smijemo zanemariti da ima još mnogo lijepih i urednih država. Nama se pak servira kao da je HR najljepša. To ide paralelno s “istinom” da smo super sportska nacija. “Lijepo” prepuštamo subjektivnoj procijeni, a sport spada u navijačku domenu koja je sve osim objektivna.
Mora se ipak reći da je ta zemljopisna ljepota Hrvatske proizašla iz prirode i samo zahvaljujući prirodi je takva. Bilo bi bolje reći da je “bila takva”. Ali ljudi ne žive, ne mogu živjeti samo od prirodne ljepote. Gdje god su ruke stavili ljudi, naročiti poslije 1991. krajolik je većinom devastiran i unazađen.
No, nije sve samo u prirodnom krajoliku već se treba zagledati oko sebe. Tu mislim na društvo s njegovom kulturom, privredom, umjetnošću, životnim standardom i mogućnošću razvoja, to jest napretka. A tu se ovo jadno društvo, ova mizerna zemlja nema čime podičiti.
Ne mogu a da se ne prisjetim zemalja gubitnica iza drugog svjetskog rata. Sve su te zemlje bile dobrano razrušene i što se često zaboravlja ostale su bez puno ljudi. Ostale su bez kvalificiranog kadra koji je posjedovao znanja i koji je gajio kulturu rada i tradiciju razvoja. Te zemlje su, uprkos visoke ratne odštete koju su morale platiti, u četvrt stoljeća sanirale svoje stanje i znatno uznapredovale. Da, to su bile zemlje gubitnice, ali ne smijemo zanemariti, i zemlje druge kulture, drugačijih običaja i različite društvene klime. Tu prvenstveno mislim na zemlje koje nisu bile zahvaćene komunizmom.
Hrvatska nije napredovala ni sada, kada se diči da je pobjednica u nikad objavljenom građanskom sukobu. Može se u četvrt stoljeća mirnodopskog postojanja pohvaliti samo enormnim zaduženjem. Kvalificirana radna snaga, mladi i školovani ne samo da je napuštaju već naprosto bježe iz iste. Za takvo stanje može se uprti prst samo u vodeći kadar ove zemlje i jasno u veliki broj građana koji taj kadar ponovo i ponovno biraju.
Hrvati su uvijek negodovali da im netko drugi zapovijeda, misleći da trebaju uzeti vođenje zemlje u svoje ruke i da će tek tada Hrvatska procvasti. Kada se to napokon ostvarilo, dogodila se katastrofa. Za to stanje nitko nije kriv od vanjskih činioca. Ispada da je ovo društvo bolje, puno bolje funkcioniralo kada su drugi njime upravljali.
Bez ikakve dublje analize možemo sa sigurnošću utvrditi da nije bilo nikada, pod upravom drugoga, toliko nesankcioniranih krađa i malverzacija. Nikada u tolikoj mjeri mito nije bio osnovni činioc, skoro pa temelj ove pasivne državne zajednice. Siromaštvo i desperatnost se šire kao neka suvremena kuga, broj siromaha se ni službeno ne zna. Zna se samo da nikada prije, osim u katastrofama, nije bilo toliko gladnih usta. Nitko točno stanje ne želi objaviti, tako se lakše prikriva stvarnost.
Nema ni blagog pokušaja da se sankcioniraju brojne krađe i da se opljačkano vrati. Stanje je grozno, s tendencijom pogoršanja. Uništeno je ono malo privrede što je postojala, koja je funkcionirala. Ljudi su bez ikakve vizije napretka, bez ikakve nade u poboljšanje stanja. Ostvaruju se stališi koje je “otac nacije” predviđao, a čemu su se mnogi smijali. Državu vode tajkuni, vojska (branitelji), crkva i donekle političari.
Svirepi ratni zločini se jedva otkrivaju, a izvršioci blago ili nikako kažnjavaju. No, koliko to otkrivanje bilo suzdržano, ipak se nazire i druga stranu medalje. Tako pada još jedan mit, mit da se u obrani nije mogao učiniti ratni zločin.
Jasno prvo bi trebalo kazniti pokretače rata koji su izazvali rat, a da ga nikada nisu službeno objavili. Sabor o tom ratu nije nikada donio nikakvu službenu odluku. Tadašnji predsjednik se ponašao kao da taj sukob želi. Gradio je nacionalnu državu, a nacionalna država nastaje iz rata ili radi rata (Denis Rouzemont). Sjećamo se njegove glasne izjave o ženi koja nije ni Srpkinja ni Židovka. Sumnjam da je država u nastajanju, na početku dvadeset i prvog stoljeća, trebala takvog predsjednika. Mislim da bi za Hrvatsku bilo puno bolje da ga je izgubila nego što ga je našla.
Posebno su osebujni njegovi fanovi, plodovi njegove ostavštine, koji mu grade spomenike i prekrštavaju trgove njegovim imenom. Tu se i ne htijući vidi usporedba sa F. Castrom koji nije dao da se po njemu išta nazove. Očito nisu svi komunisti ili ex komunisti isti.
Novouspostavljena vodeća garnitura tapka na mjestu, a vrijeme prolazi. Afere sustižu jedna drugu, a nitko ne mari da se stanje realno normalizira, a društvo unaprijedi. Hrvatska ovog časa nema ni kadar ni društvenu klimu da se pokrene iz kaljuže u koju je svojim nemarom upala. Izabrane garniture su interesno postavljene, većinom su to osobe “cijepljene” virusom “U se, na se i podase”. Sve europske zemlje, osim Bugarske, su pretekle Hrvatsku. Predsjednica radi od svoga posla ni malo jeftin šou biznis. Stranke su davno postale osobni interesni klubovi. Pasivna zemlja i apatičan narod su prepušteni stihiji. “Državnost” postoji samo kao floskula za koju nitko ne mari.
