Navodno je po Hrvatskoj opća euforija oko ulaska u EU. Osobno sam na distanci od svega, u samome mozgu EU – Belgiji. U sklopu rezidencije festivala suvremenog cirkusa Humorologie u Kortrijku, mirnom gradiću u pokrajini (županiji) Flandriji s kolegama kritičarima iz cijele Europe raspravljali smo ne samo o teatru, suvremenom cirkusu već i o povezanosti politike i kuture.
U tri dana festivalskog programa petnaest skupina je izvelo 35 programa. Na festivalu gostuju svjetski priznate grupe, primjerice kompanija Cie 111 čije dvije izvedbe jedne predstave na festivalu koštaju oko 27.000,00 € ili poznata cirkuska skupina La Putyka čijie tri izvedbe na festivalu koštaju oko 37.000,00 €. Kako je moguće u malom gradu organizirati takav festival? I je li isto moguće, primjerice u riječkoj regiji? Kakva politika stoji iza toga?
Ovdje se neću baviti samim predstavama, već kontekstom, promišljanjem politike kulture u europskome ključu kojemu se zadnjih mjeseci razbacuju riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i pročelnik za kulturu Ivan Šarar. U Rijeci se osniva novi festival Republika, Rijeka se kani kandidirati za EU prijestolnicu kulture 2020. (i upravo je zbog toga ova komparacija legitimna), temelj, točnije glavna financijska rupa jest nacionalno kazalište, a trenutna intendantica Nada Matošević Orešković programira Riječke ljetne noći (RLJN) koje traju 26 dana i na kojima će biti izvedeno 29 programa. Iako je planirano drugačije.
„Profesionalno i stručno“ programiranje vidljivo je u prvotnom pojavljivanju u programu RLJN drame Gospoda Glembajevi u izvedbi SNG Drame Ljubljana u režiji Ivice Buljana koja je planirana za 02. srpnja, a onda je misteriozno nestala. Iz Zajca odgovaraju: razlozi izostanka ranije najavljene predstave Gospoda Glembajevi iz festivalskog programa su financijske naravi. I ništa više ili manje. Čovjek može zaključiti svašta.
No, iz SNG Drame Ljubljana odgovaraju s nekim pojašnjenjem: gostovanje nije bilo izvedivo zbog financijskih razloga. Drama SNG Ljubljana nema dodatne resurse na raspolaganju kako bi se pokrili cjelokupni troškovi gostovanja. Organizatori Riječkih ljetnih noći nisu mogli osigurati barem djelomični povrat troškova koje bi za naše kazalište bilo financijski održivo za pokrivanje troškova gostovanja.
Znači, u program je uvrštena predstava za koju nije bio potpisan ugovor! Uvrštena je želja. Očekuju li RLJN da im gosti dolaze o vlastitom trošku bez ikakvog sudjelovanja u pokrivanju troškova? Možda da RLJN još pokupe i novac od ulaznica samo sebi? Je li takav postupak stručan? Je li europski? Ili seoski?
Ako usporedimo samo programe ovih dvaju festivala odmah zaključujemo da su isti potpuno drugačiji. Dok se na Humorologie festivalu mogu vidjeti vrhunska svjetska ostvarenja RLJN su programirane kao me, myself and I koncept. Sastavljen uglavnom od repriza, gdje se najviše, narcisoidno pojavljuje upravo intendantica, bez profesionalnog odnosa u programiranju festivala.
Tako dobivamo ‘provincijsku paštročinu’, ‘predgrađe Mrduše Donje’, kombinaciju koja nalikuje na Allo Allo i A Je To zajedno, a čiji je jasan odraz niz negativnih komentara na društvenim mrežama nakon tzv. svečanog otvaranja. Toliko je Matošević inventivna da je za ulazak u novu asocijaciju odabrala već viđen, stari program koji je i prvotno doživio fijasko. I s takvim iskustvom, niz diletantizama ponovno je ostvaren, a „svečani“ dopraćaj EU prikazao je upravo pravo stanje stvari. Malograđanštinu, samodostatnost, lažnost i licemjerje.
Kako bi usporedio ova dva funkcioniranja razgovarao sam s gospodinom Bartom Caronom, članom flandrijskog parlamenta, specijaliziranom za kulturu, i bivšim savjetnikom ministra kulture.
Pažljivo strateško planiranje i profesionalno programiranje ključni su za ostvarivanje ciljeva. Rijeka je eto tek 2013. dobila svoju Strategiju kulturnog razvitka Grada Rijeke do 2020., a nakon te strategije najavljuje se i izrada Strategije Grada Rijeke koja je nadstrategija startegiji kulture – fascinantno!
Politika ulaganja regije u kazališnu infrastrukturu strateški se razvija od sredine 60.tih godina prošlog stoljeća do danas i dalje, a sve kako bi rezultat bio povezivanje i uplitanje svekolike javnosti s kulturom. Zato propuštanje donošenja strategije u Rijeci, unutar dva desetljeća jest „prava sitnica“! Festivali se smatraju dijelom strategije oživljavanja prostora, privlačenja i združivanja ljudi.
Politika ulaganja regije u kazališnu infrastrukturu strateški se razvija od sredine 60.tih godina prošlog stoljeća do danas i dalje, a sve kako bi rezultat bio povezivanje i uplitanje svekolike javnosti s kulturom. Zato propuštanje donošenja strategije u Rijeci, unutar dva desetljeća jest „prava sitnica“! Festivali se smatraju dijelom strategije oživljavanja prostora, privlačenja i združivanja ljudi.
Važan faktor u promišljanju u odlučivanju o razvoju kulture jest balans između tzv. „visoke“, elitne kulture i ona koja to nije, odnosno razbijanje predrasude kako samo elitistička i „visoka“ kultura može biti kvalitetna i izvrsna. Ovo nije samo deklarativna izjava već ima odraz u proračunu, što ću navesti kasnije. Kod nas se uglavnom namiruju institucije i kojekakve „igračke“ onih koji imaju moć odlučivanja, a mrvice ostaju mladima, nadolazećim autorima, neinstitucionalnom sektoru i sl.
Jedna od ideja strateškog planiranja jest raditi sa sektorima u umjetnosti koji su u krizi. Primjerice, tako je svojevremeno u Flandriji odabran klasičan cirkus. No, nakon promatranih aktivnosti i evaluacije (od nekoliko godina) shvatilo se kako klasičan cirkus ne stvara pomak, sama vrhunska tehnika ne zanima toliko gledatelja. Stoga se u novom starteškom razdoblju okreću suvremenom (i novom) cirkusu. Na način da se u „mali“ festival ulaže oko pola milijuna eura na godinu. Festival, koji je već živio, ukazao na neke pokazatelje i koji je već izvršio utjecaj na okolinu. Ne neki novi festival! Danas se sveukupno u cirkus ulaže oko 15.000.000,00 kn godišnje od ukupnog budžeta za kulturu koji iznosi oko 3.375.000.000,00 kn (dakle manje od pola posto).
Još jedno načelo jest permanentno ulaganje u mlade umjetnike koje se, između ostalog, potiče radom na koprodukcijama. Pomaže se mladim umjetnicima u studiranju, ali znatno, ne simbolički. Ukoliko u Rijeci radite koprodukciju, uz to međunarodnu, a da je projekt ujedno i Europski, samo to ne navedete u aplikaciji Gradu, čisto da vidite stručnu ocjenu stručnjaka, dobijete odbijenicu stručnjaka s kojima se ne slažu stručne kolege na županijskoj, državnoj niti europskoj razini. Frapantno! Europski? Ili personalizirano bauljalistički?
Također se posebno pazi na tzv. politiku izvoza, odnosno „lokalna vlada“ svakako stimulira fetivalska gostovanja u obliku putnih troškova i troškova smještaja. Temelj takve politike, ulaganja i u same produkcije i stimuliranje gostovanja jest cilj da se pomogne lokalnim grupama dosegnuti međunarodne standarde, kako ne bi ostali separirani, odvojeni već kako bi bili prepoznati i dalje pozivani na međunarodna gostovanja. U riječkom slučaju, financiranje međunarodnih gostovanja opet ovisi o neobjašnjivim odlukama pojedinaca, političara, koji najčešće nemaju stručnih kompetencija. Na državnoj razini sustav je ipak drugačiji.
Kriza je naravno stigla i u Belgiju te je stvorila velike pritiske na budžete. Zanimljivo je vidjeti kako se ponaša politika u Flandriji. Odluka je takva da se budžet u dijelu kulture smanji od 2% do 4%. Budžeti za kulturu se u nekim zemljama i županijama te gradovima smanjuju i za preko 30%. Dakle, konsenzus je kako se ostali dijelovi budžeta smanjuju, ali kultura ne. I oko toga su složne sve stranke u parlamentu.
Dok riječki parlament niti ne raspravlja o sličnome. Niti ne raspravlja o programskim i financijskim izvještajima HNK Ivana pl. Zajca sukladno zakonskoj obvezi, a o čemu previše ne brine ni Kazališno vijeće u sastavu Željko Pichler, dipl. muzičar, član orkestra Opere, Elvio Baccarini, prof. dr. sc. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, predsjednik i Diana Grgurić, prof. dr. sc. muzikologinja, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci., kao niti gradonačelnik. Detalji u tekstu Kazališno vijeće riječkog HNK – Loša marioneta.
Ideja distribucije sredstava jest decentralistička što odražava ideje strategije. U Rijeci se „strateški“ moć centralizira. Primjerice, davanju HNK na upravljanje HKD-a, još jedine scene u Rijeci za izvođenje određenih kazališnih produkcija. Ili pak primjerice alternativne prostore samo jednoj grupaciji na upravljanje, bez da se odgovori na upite onih koji su svoje strateško planiranje razvoja kulturne ponude utkali u grad u posljednjem razdoblju. Pilatovsko pranje ruku odraz je političke nemoći koherentnog vođenja kulturne politike, ali i odmicanje od odgovornosti.
Decentralizacija se odnosi i na geografskoj razini, ulaganje u mnogo malih gradova, manjih regija, provodi se politika niskih cijena ulaznica jer je cilj da što više ljudi sudjeluje, što aktivno, što kao konzumenti u kulturi. Strategija jest dugoročno razvojna. I zaista, predstave koje idu na Humorologie festivalu od podne do ponoći okupljaju brojne gledatelje, koji gledaju i po nekoliko predstava dnevno, s mnogim sadržajima u međuvremenu. U devet šatora na ogromnoj površini i u kazalištima u središtu grada.
Tim postupcima, ostvaruje se strateški cilj socijalne kohezije, gradnjom zajednice, uz usporedno cjeloživotno učenje, a kultura predstavlja suštinsku komponentu povezivanja. A stateški ciljevi riječke strategije su Eu prijestolnica kulture, Republika, dramski studio u Zajcu i sl… Jer kako objašnjava Caron ako se ode ‘predaleko’ nastat će problemi u lokalnoj zajednici. Je li se otišlo predaleko u riječkoj zajednici? Zašto prilikom svakog iniciranja novog projekta nastaje metaforički cirkus? Primjerice kod donošenja Strategije ili osnivanja Republike. Zašto nema zajedništva?
Distribucija sredstava za kulturu jest slijedeća. Postotke ću prevesti u riječke brojke jer ne možemo uspoređivati flandrijske i riječke prihode. Ali već će taj „prijevod“ odraziti i politiku vođenja kulture. Usredotočit ću se na proračunski razdjel Odjela za kulturu Grada Rijeke koji se predviđa za 2013. u iznosu od 85.458.600,00 kn.
Oko 8-10% budžeta za kulturu u Flandriji izdvaja se za filmske programe i književnost. Kod nas bi to bio ekvivalent knjižnoj i nakladničkoj djelatnosti. Ovaj segment posebno je sufinanciran i od same vlade, odnosno nadležnog ministarstva. To bi značilo da se u ove dvije djelatnosti u Rijeci izdvaja 8.545.860,00 kn.
20% izdvaja se za kulturnu baštinu. U Rijeci bi to značilo 17.091.720,00 kn. No, sam koncept kulturne baštine jest drugačiji. 30% izdvaja se za sve ostale programe, kazališne, glazbene, plesne, izvedbene i cirkus. U Rijeci bi to značilo 25.637.580,00 kn. 25% izdvaja se za obrazovanje s težištem na osobni razvoj, cjeloživotno učenje i neformalno obrazovanje.
O obrazovanju sam mnogo pisao i svi deklarativno izjavljuju kako je znanje bitno, ali proračunski pokazatelji ukazuju suprotno. U riječkom slučaju, na edukaciju putem kulture se ne obraća mnogo pažnje, već se opet, suprotno zakonu, centralistički oformljuje studio pri Zajcu dok se ignoriraju stručnjaci u samome gradu koji već provode određene djelatnosti. A kamoli da se izdvoji recimo 21.364.650,00 kn po toj stavci.
Formalno obrazovanje u Belgiji pod drugom je ingerencijom i valja napomenuti kako je nezamislivo da bi netko radio u takvom sustavu, naročito u suprotnosti sa zakonskom regulativom, a da lokalne i državne vlasti to podržavaju šutnjom – kako je to primjerice s OŠ Vežica.
Sve ostalo, dakle nekih 15tak% ide za međunarodnu politiku (ne samo gostovanja) i velikim institucijama! Filharmoniji, operi, muzejima i javnim kazalištima. U Riječkom slučaju to bi značilo 12.818.790,00 kn. Knjižnica, muzeji i kazališta u Rijeci bez međunarodne suradnje i programskih sredstava sudjeluju u proračunu s 58.658.300,00 ili 68,64% (bez programskih sredstava)! Garniture su se mijenjale, političke stranke također, ali nitko nije ništa poduzimao da se u više od dva desetljeća takva praksa u Hrvatskoj mijenja. I onda će netko reći pa ne možemo mi na RLJN recimo imati kazalište Cie 111! Možda ako ga se stavi u strategiju?!
Lokalne zajednice, gradovi natječu se tko će više donirati u kulturu i svi redovito ulažu više sredstava od pokrajina. Možete li zamisliti što bi se dogodilo s kulturom pri takvoj distribuciji u Rijeci? Bi li bilo razvoja ili stagnacije? Kako bi to djelovalo na cjelokupno društvo? A kako trenutno djeluju potezi primjerice osnivanja Republike, spajanja HNK i HKDa, politika oko Palacha i Filodrammatice, Startegije, prijestolnice kulture i sl.?
Samo provođenje sustava sufinanciranja nadasve je jasno. Svi programi koji se prijavljuju za sufinanciranje ocjenjuje stručna komisija koja jest savjetodavno tijelo, kao i kod nas, no, proces je malo drugačiji. Svi koraci, od prijave do konačnog savjeta, do predloženog iznosa sufinanciranja, dostupni su javnosti. Svaka odluka, svakog člana komisije, zajedničke odluke.
Ukoliko se dogodi da gradonačelnik promijeni odluku (ili ministar na višoj razini) obavezno odluka mora biti argumentirana, ista je također dostupna na internetu i argumentacija mora biti takva da se praktički traži konsenzus parlamenta – vijeća, te ista mora biti raspravljena u parlamentu – vijeću. Intervencije su rijetke, a nikada se u manje od 95% odluka ne intervenira. Pola članova vijeća mijenja se svakih 2 do 3 godine.
Sustav financiranja imun je na promjene političkih opcija. Nakon izvršenja programa kreću evaluacije, kao i predavanje programskih i financijskih izvješća koja su dostupna javnosti, naravno opet putem interneta. Sami subjekti koji koriste javni novac na svoje web stranice stavljaju izvješća samoinicijativno. Nema potreba za pozivanjem na zakone o pravima na pristup informacijama, njihovim kršenjem i dugotrajnim iscrpljivanjem. Da netko proglasi poslovnom tajnom raspodjelu javnog novca, kako je to učinila Nada Matošević Orešković uz svekoliku podršku Kazališnog vijeća i prešutnu podršku Grada, ravno je znanstvenoj fantastici, jer to jednostavno nije Europska norma.
Javna kontrola korištenja novca poreznih obveznika je rigidna, a podržavanje u obliku šutnje (poput Grada ili gradonačelnika) rezultiralo bi političkom smrću. Naravno, isti bi se sami povukli istovremeno. Svaki kiks u ovom procesu i za kulturnjake i za političare jenostavno znači da „nestaju sa scene“.
A kod nas je upravo suprotno. Zakoni se krše sve u 16, politika to podržava, postoji mreža interesa sastavljena i od javnog i tzv. nezavisnog sektora i nikome ništa. Ono što je najžalosnije jest činjenica kako upravo takvi baljezgaju o europskim vrijednostima, kulturnoj izvrsnosti, velikim festivalima, prijestolnicama kulture, dok u suštini, svojim postupcima i djelovanjem prodaju „mačka u vreći“. Najžalosnije je ako su isti uvjereni u istinitost onoga što zbore.
Kada sam postavio pitanje što bi se dogodilo s gradonačelnikom koji usred godine odluči festivalu u nastajanju injektirati 0,59% budžeta kulture (500.000,00 kn), a da javnost ne zna tko stoji iza projekta dobio sam protupitanje: Što je to neki diktator? Sugovornik je mislio da se šalim! Ako i postoji takva ideja, onda se mora proći ista procedura kao i svaki projekt i mora se dobiti konsenzus u parlamentu – vijeću.
Kada se otvaranje RLJN s programacijom malo ćemo vidjet neku predstavu, malo nećemo, s diletantskom režijom, distorzijom, pauzama, padanjem svjetleće rakete među ljude, trubljenjem broda da se ne čuje ništa, a prekriva se Oda radosti, ispadanje tonskog sustava, nevidljivost izvođača, lakrdijaškog podizanja zastave, dosadnim govorancijama, proglašava ekstaznim razlogom kandidature EU prijestolnice kulture, onda je to nadasve žalosno. I sve što se vidi, jest da je napuhani koncept europejstva, samo lažna slika, iskrivljena percepcija, jer jedino što imamo su bahatost i riječi. Riječi koje nipošto nisu usklađene s djelima i djelovanjima.(zvonimir peranić – dayline.info)
