“Ostaje još za dogovoriti koliko će se smanjivati kapaciteti brodogradilišta”, rekao je Polančec novinarima. Ostavio je dojam zadovoljstva ovom fazom pregovora i rekao da su se “stavovi Europske komisije približili našima’.
Rekao je da ne može, jer je to dogovor s predstavnicima Europske komisije, ulaziti u pojedinosti razgovora, ali da može reći da smatra da će se idući petak održati završni razgovori. Tada će se moći jasno reći kako će izgledati dogovor oko privatizacije brodogradilišta, odnosno da li će, i ako da, koji uvjeti biti istaknuti u tenderu.
Na izričito pitanje da li postoji dogovor oko nastavka djelatnosti brodogradilišta, Polančec je dao na znanje da u tenderu koji će raspisati hrvatska vlada neće stajati obveza kupca za nastavkom djelatnosti.
Što se tiče kapaciteta proizvodnje, o tome znamo više nakon sastanka šefa sindikata metalaca Hrvatske, koji se, dan prije Polančeca, takodjer sastao s diplomatima iz Europske komisije koji rade na ovom dosjeu. Ivo Marjanović je rekao da je prijedlog Europske komisije da se smanjenje kapaciteta obavi tako da se pođe od najviše brojke, koja je ovogodišnja, a razlog je zato u krizi koja će, po njima, trajati nekoliko godina, i zahvatiti i ovu industriju. Brojka koju je, u tim razgovorima, iznijela grupa stručnjaka iz Komisijinih Odjela za tržišno natjecanje i Odjela za proširenje, bila je takva, kaže Marjanović, da bi značila zatvaranje najmanje dva škvera.
‘Za nas je neprihvatljivo zatvaranje ma i jednog škvera, i to Vlada ne mora niti dogovarati”, rekao je Marjanović, novinarima, nakon svog sastanka. Marjanović kaže da bi bilo prihvatljivo da se kapaciteti snize na razinu od 4000 do 480 tisuća CGT, a to je mjera prozivodnih kapaciteta.
Međutim, ne znamo koji iznos CGT-a kola u razgovorima izmedju Polančeca i ureda povjerenice Kroes, koja je zadužena za slobodno tržišno natjecanje. Dakako, smanjenje kapaciteta je obavezan lik u svim restrukturiranjima, kao kompenzacijska mjera, jer je i to vrsta državne pomoći, a državna pomoć izaziva distorziju na tržištu.
Vjerojatno ima dobrih izgleda da se sudbina Uljanika, kao jedinog hrvatskog škvera koji se ponašao poštujući europske zakone (odnosno, zadnje dvije godine nije primao državne poticaje, jer je tada stupila na snagu ta preuzeta obveza, potpisana u Sporazumu o stabilizaciji i proširenju), uspješno se modernizirao i okrenuo profitabilnim poslovima, odvoji od sudbine brodogradilišta koji nisu imali tako dobru upravu.
Tek sljedeći petak, znat ćemo koliko su se približila stanovišta oko toga kako će se provesti privatizacija. Našim izvorima iz Europske komisije čini se nevjerojatno da bi se brodogradilišta mogla prodati za jednu kunu, što je stav hrvatske vlade. Europska komisija smatra da je obavezno da hrvatski škverovi vrate dugove koje su uprave brodogradilišta napravile time što su ugovarale brodove na način da su unaprijed ukalkulirali gubitke, za što su dobivali poticaje iz državne blagajne. Taj dug narastao je na dvije milijarde eura. Jesu li se Polančec i Komisija dogovorili kako će to brodogradilišta riješiti? Europska komisija insistirala je na tome da se škvervoi stave na tržište, nude najboljem ponuđaču i to bez otežavajućih uvjeta, da bi novi vlasnik, nadajmo se, počeo najprofitabilniju moguću djelatnost. Tako su vidjeli mogućnost vraćanja tog duga.
Postoji mogućnost, a to je i sugerirano Ivi Marjanoviću, da se pruži pomoć radnicima iz briselskih fondova. Radi se o programima koji će se dati i poljskim radnicima, kad prodaju tri tamošnja brodogradilišta na Baltiku, a koji su, temeljno, programi za prekvalifikaciju i snalaženje u novim uvjetima. (business.hr)
