U emisiji Senza Parole Radio Rijeke, riječki povjesničar Ivan Jeličić dotaknuo se jedne od najosjetljivijih tema gradske memorije: značenja 3. svibnja 1945. Važan istup ponajprije zato što je, premda je jasno potvrdio antifašistički karakter oslobođenja Rijeke, Jeličić otvoreno govorio i o represijama te zločinima komunističkog poraća, temi koja je desetljećima u jugoslavenskoj historiografiji ostajala marginalizirana ili tabuizirana.
Kraj okupacije i početak novog sustava
Prema Jeličiću, 3. svibnja prije svega ostaje kraj nacističke okupacije i rata u gradu. Povjesničar naglašava da je Rijeka između 1943. i 1945. živjela pod njemačkom okupacijom, u kontekstu obilježenom nasiljem, deportacijama i nacifašističkom represijom. Međutim, dodaje i da su s prolaskom dana mnogi građani počeli novu jugoslavensku vlast doživljavati i kao novi represivni sustav.
Promjena historiografskog pristupa
Jedan od najznačajnijih dijelova intervjua odnosi se upravo na promjenu historiografije nakon osamdesetih godina, a osobito nakon raspada Jugoslavije. Jeličić objašnjava da je u socijalističkoj Jugoslaviji “narodnooslobodilačka borba” bila tretirana gotovo kao nedodirljiv mit, dok je danas moguće govoriti i o poratnim likvidacijama, egzodusu i represijama nakon 1945.
Slučaj Angela Adama
Tijekom emisije spominje se i slučaj Angela Adama, riječkog antifašista kojeg su nacisti deportirali, a potom su ga nakon povratka u grad oslobođen od nacista uhitile jugoslavenske vlasti te brutalno ubile, kao i njegovu kćer koja ga je tražila po institucijama. Jeličić podsjeća kako te sudbine pokazuju složenost razdoblja i sukob različitih političkih vizija antifašizma.
Likvidacije nakon svibnja 1945.
Na pitanje o približno 600 žrtava likvidiranih u Rijeci neposredno nakon svibnja 1945., Jeličić u osnovi potvrđuje vjerodostojnost tih brojki, razlikujući pripadnike talijanskih kraljevskih institucija i civile te podsjećajući da je fenomen masovnih izvansudskih egzekucija zahvatio i druga područja poratne Jugoslavije.
Antifašizam i represija
Istodobno, povjesničar inzistira na tome da ti zločini ne brišu antifašističko značenje 3. svibnja. Pozivajući se i na Slavka Goldsteina i njegove riječi da je “problem bio ostati velik nakon vojne pobjede”, Jeličić smatra da je antifašistički izbor 1945. povijesno ostao ispravan u kontekstu borbe protiv nacifašizma, ali da se ne smiju nijekati ni kasnije represije komunističkog režima.
Fiumanska i multikulturalna dimenzija otpora
Posebno je zanimljivo i podsjećanje na talijansku i autonomističku komponentu riječkog otpora, često zaboravljenu u suvremenim javnim raspravama. Jeličić podsjeća na različite lokalne osobe iz pokreta otpora, naglašavajući da riječki otpor nije bio samo hrvatski ili jugoslavenski, nego i duboko fiumanski i multikulturalan.
“Antifašizam” kao definicija 3. svibnja
Na kraju, Jeličić definira 3. svibnja jednom riječju: “antifašizam”. No pritom precizira da se radilo o “heterogenom i složenom” antifašizmu, obilježenom dubokim ideološkim i političkim razlikama.
