Da li se i koga boji država? U strahu su velike oči, a oči vladajućih su očigledno jako velike. Da, država se boji. I to vlastitih građana. Barem onako “preventivno”. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Da je tome tako govori i podatak iz istraživanja Eurostata prema kojemu Hrvatska ima 466 policajaca na 100.000 stanovnika, ili za trećinu više od većine zemalja Europske Unije!
Javni red i mir i potreba njegova osiguravanja zadatak je svake demokratski uređene države. I za to je potrebno osigurati novac. Iz proračuna. Od poreznih obveznika. I u tome Hrvatska prednjači. Godišnje se u te svrhe potroši 8,5 milijardi kuna ili čak 2,57 posto BDP-a, po čemu smo također prvi u EU. Doduše, sav taj novac ne ide za policiju, već se troši i na sudove, zatvore, te za vatrogasnu službu. Sigurnost nema cijenu, reći će neki. Točno, ali u ova vremena krize moglo bi se i na tim stavkama uštedjeti, a da se ne dovede u pitanje normalno funkcioniranje društvenog poretka.
Za razliku od drugih članica EU u kojima se podrazumijevanju i masovne demonstracije, nerijetko uz sukobe prosvjednika i policije, bacanje molotovljevih koktela, te uništavanje imovine, u Hrvatskoj je situacija relativno mirna. I to usprkos produbljavanju socijalne krize, sve većeg broja nezaposlenih i onih koji gotovo svakodnevno dobijaju otkaze, te rasta nacionalnih tenzija. Prisjetimo se samo najprije postavljanja, pa razbijanja ćirilićnih ploča u Vukovaru. Hrvati su narod koji je mazohistički spreman podnositi razne nedaće, ali i uljuđen u izražavanju vlastitog nezadovoljstva i bunta. Da je tome tako govore i gotovo svakodnevni “kazališni” prosvjedi ispred Vlade na Markovu trgu u Zagrebu.
Policija, a pogotovo ona interventna, najviše dolazi do izražaja na nogometnim utakmicama. Tada je u Hrvata i najpotrebnija. Njezino uredovanje na Kantridi kada su navijači Hajduka počeli bacati baklje na mirne, obiteljske navijače Rijeke među kojima je bilo i žena s djecom, još uvijek se pamti. Baš kao i brzina i spremnost da se iz ulice Ante Starčevića ukloni veliki transparent riječkog Pokreta otpora, na kojemu su bile i fotografije članova korupcijske hobotnice na čelu s aktualnim ministrom financija Slavkom Linićem. Mirna Bosna, mirna Rijeka!
Primjedbi na rad policije, osim ova dva riječka primjera, u kojima nisu bili zaštićeni navijači Armade, nego Torcide, te bespotrebnost dizanja specijalaca zbog jednog transparenta, gotovo da i nema. Izuzmemo li nezahvalnu ulogu policije da mora, zato jer joj je tako zapovijeđeno, uredovati i protiv radnika, kao u nedavnom primjeru brodogradilišta Lamjan na otoku Ugljanu, kada su specijalci omogućili ulazak u škver stečajnom upravitelju, pri čemu je došlo i do sukoba. No, to je cijena te, inače humane, profesije.
Nije lako ni policajcima. Biti stalno u pripravnosti. Ili u svakodnevnim akcijama na terenu, kao što su ophodnja Škodama na hrvatskim prometnicama, da o sprječavanju zlouporabe (lakih) droga, borbi protiv (organiriranog) kriminala i drugim redovnim aktivnostima i ne govorimo. No, činjenica da je u Hrvatskoj toliki broj policajaca “po glavi stanovnika” ipak više govori o strahu države u kojoj se sve teže živi, u kojoj ima sve više nezadovoljnika, a da dugoročno može biti i gore, govori i podatak da je svaka novorođena beba, čim se rodi, odmah dužna 51.023 kune! Za toliko su nas političari, naime, zadužili…(Giancarlo KRAVAR)
Mislim da je ovdje manje riječ o strahu od naroda a više o uhljebljenju. Ipak je to državni posao sa sigurnom (kakvom takvom) plaćom za koji ne trebaju “velike škole”.
BTW iako su za zaduživanje prvenstveno odgovorni političari ni obični ljudi nisu sasvim bez “krivice”. Nitko nas nije tjerao da se kao pojedinci zadužujemo za kupnju robe široke potrošnje. Ponekad je kredit zbilja jedini način a ponekad način da se kupi nešto što si objektivno ne možemo priuštiti, a kako je većina stvari iz uvoza … svaka takva kupovina povećava dug. Nisu u “doba mraka” iz zlobe i inata strogo kontrolirali promet devizama, nego jer su znali da ih treba (prvo) zaraditi.