“Kad te prate, prvi potez je tvoj, ti si u prednosti”, rekla mi je tajnica Saveza anfifašističkih boraca Narodno-oslobodilačkog rata (SUBNOR) Zajednice općina Rijeka Sonja Grubiša – Rusanov, sušačka Skojevka. Posljednji susret s njom je bio u Kontu. Sjedila je sama, a ja sam joj prišao pun zahvalnosti, sjeo s njom i popričao.
Predsjednik riječkih boraca Komadina mi je jednom pred svima rekao “Ti ne radiš protiv države”. Borci su mi javljali kad su me i gdje, na koji način pratli i prisluškivali agenti riječkog Centra službe državne sigurnosti.
Sekretar SUBNOR-a ZO Rijeka je bio Slovenac Joža Giorše (KNOJ). Poslije rata bio je mornarički protuobavještajac u Puli. On mi je jednom rekao da je tada mornarica imala najkonzervativniju i najbolju tajnu službu. Poslije demokratskih promjena je imao svoj kafić u mojem susjedstvu na Zametu, gdje je danas pekarna “Klas”.
Sekretaar riječkih boraca je bio Radomir Škorić, nekad načelnik Prvog odjeljenja u riječkom SUP-u. Prvo odjeljenje je tada tradicionalno bio kriminalističko. U vrijeme poslije Titove smrti radio je u Skupštini općine Rijeka. I bio najutjecajniji čovjek u gradu. Kod njega sam jednom plakao kad mi je bilo teško. Posljednji put smo se sreli na Krnjevu kod kioska kad je došao kupiti novine. Srdačno smo razgovarali.
Marjan Glavan, bio je sekretao riječke omladine. On je poslije iskadrovirao ostale. Ove godine smo se sreli na Zametu. On je glavni organizator susreta bivših omladinskih funkcionara. Na proslavu je ove godine pozvao i mene. Ispričao sam se da nemam prijevoz ni novca da idem na Poklon na Učki i potom na izlet do Pule.
Napravio sam intervju s Ljubom Drndićem, jednim od osnivača Glasa Istre. Taj je intervju poslao Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova ex SFRJ Budimiru Lončaru, kojemu je šezdesetih godina bio šef. Ljubo Drndić je zamijenio ambasadora, Crnogorca Vladimira Rolovića, kad ga je jedan ustaša ubio u Norveškoj. U njegovom stanu u Marčeljevoj Dragi sam uvijek bio dragi gost. Ima dvije kćerke: Letiziu i Dašu Drndić. S jednim od njegovih najboljih prijatelja, Rastkom Shcwalbom, jednim od najmlađih riječkih partizana sam pio kavu u Učki, gdje je danas Mc Donalds.
Bio sam jako dobar s najmađim partizanom koji je bio nositelj Partizanske spomenice iz 1941. godine, drugom Isom Zorajom. Jednom mi je u autobusu Autotroleja rekao da mu nije lako nositi Partizansku spomenicu.
Protukandidat mr.sc Željku Lužavcu na izborima za riječkog gradonačelnika 1990. godine je bio uvaženi tajnik Saveza rezervnih vojnih starješina Rijeke Zdenko Jurčić. Pisao sam o SRVS i imam zahvalnisu Saveza rezervnih vojnih starješina Rijeke. Za njega sam glasao na izborima. I to ne zato što mi je ponudio da ću u Gradu Rijeci u njegovoj administraciji biti glavni za informiranje.
S Josipom Kukuljanom sam bio dobar još dok se bio sekretar Međuopćinskog komiteta SKH ZO Rijeka. Jednom mi je rekao da bi u riječkom SUP-u došlo do krvoprolića, do pucanja po sobama i hodnicima, da neki nisu pušteni da odu u Srbiju i tzv. Sao Krajinu. On je podignuo hrvatsku zastavu na Prevlaci.
Najmlađi i posljednji hrvatski i jugoslavenski partizan je bio pukovnik Vitomir Grbac. Njega je u partizane u veljači 1945. godine poslala njegova majka, kad mu je poginuo otac. Kad smo se posljednji put sreli na Zametu ispred poslovnice Riječke (danas Erste) banke me zagrlio i rekao: ” Samo tako nastavi!”
A direktor i glavni urednik Novog lista, koji je od te novine napravio novinu, Stanislav Škrbec mi je u prostorijama Zajednice Talijana rekao da čita moje kolumne na portalu Rijeka Danas i poručio: “Piši dok ih sve ne smijeniš!”
