Promatram ovu papazjaniju od države, čudim se, gledam i ne vjerujem. Od svih mogućih meta na koje bi sasuo frustracije kao pakleni dažd, svom snagom sam se obrušio na sebe. Živ sam, nisam izmišljeni lik. Kako mi se dogodilo da zaglavim na tulumu iz horrora s Karamarkom, Tepešom, Raspudićem, Bujancem, Markićkom, Čičkom, Bancem, Vasom, Hasanbegovićem, Kolindom i Ružom Tomašić? Zašto živim pored njih kad me cijeli život čekaju ruski pjesnici, Zlatni trokut, duge noge u Surinamu, prelazak ekvatora, Tokio, krvave zore u Meksiku, beskrajna noć u New Orleansu i opake špelunke u Dominikani? Ponekad sam znao izgubiti novac i dostojanstvo u životu, čak sam jednom i umro iz znatiželje, ali nikad nisam izgubio zrno zdravog razuma i ukus za dobre stvari. Zašto onda svaki dan pizdim, krvim se oko besmislenih tema koje bi trebalo “stavit’ na ignore”, kad bi trebao stvarati svijet koji volim i pričati o onome što valja znati? Kako sam dopustio da od svijeta neposredne komunikacije – onaj koji ti kuca na vrata može biti samo White Rabbit ili dobronamjerni gost – svedem se na međusobno povlađivanje s istomišljenicima i klanje s budalama u virtualnom svijetu? Podsjeća me to na moju noćnu moru u kojem me vrtni patuljak stalno muči. Zajebava me, podbada, postavlja nemoguća pitanja, iritira i vrijeđa, a san svaki put završi tako da ga ulovim, otkinem glavu s crvenom kapom, bacim na jednu stranu, a tijelo na drugu. Problem je u tome što je đubre besmrtno i samo čeka noć da se opet pojavi. Fura me ova greza hrvatska stvarnost na film Resident Evil koji je režirao Jakov Sedlar, a financirali mi od svakodnevnog harača. I dosadno čekanje na svoj dvosekundni kadar od čije slave ću živjeti ostatak ove tlake.
NA LOMAČI BEZDUŠJA I GLUPOSTI
No, kad sam već tu zaglavio i nema majci skorog mrdanja, mogu vam samo reći da zaboravite na šalu jer su rukavice skinute i u prvom smo redu ringa. Zagarantirani su pljuvačka, sukrvica i mlazevi znoja, Jednostavno, ekipica iz domoljubnog brloga, kad se već moram tako uvriježeno izraziti, ne jebe živu silu i ne odustaje. Duhovna reforma se razmahala, od već medijski opjevanog provođenja Kulturkampfa u izvedbi beskrupuloznog Hasanbegovića (za što će biti nagrađen funkcijom člana Predsjedništva HDZ-a i promoviran u jednu od istaknutijih stranačkih figura) pa do aktualizacije retro tema poput domoljublja, lustracije, prava na pobačaj i katoličke vjere. Ubacili su svoje oklopne trupe poput radikalne katoličke organizacije Opus dei, grmljavinu biskupa s oltara, čak i autoritet premijerove supruge Sonje koja poslije jutarnje mise trača sa Pašalićevom ženom. Ništa ne prepuštaju slučaju, pa tako svakoj žrtvi naciklerikalne oluje, od književnika Ante Tomića pa do Dviju Dunja, ravnodušno poručuju da su dobili što su tražili. Sve će to zaokružiti discipliniranjem obrazovnog sustava i znanosti, pa ćemo umjesto tvorca curriculuma profesora Borisa Jokića, matematičara Toni Miluna ili CERN-ovog fizičara Ivicu Puljka i dalje gledati doministricu Kostelić kako predaje pehar pobjednika nogometnog kupa ili natapiranog ministra Šustara kako pustim obećanjima podmićuje ravnatelje škola i sindikate. Očekujem da nam uskoro uvedu i kolektivno inektiranje akinetonom, pa da se tako paralizirani ne bunimo dok nas bacaju na lomaču gluposti & bezdušja. I nema veze to što su odavno provaljeni u namjerama, njih to ne zabrinjava sve dok narod urla na društvenim mrežama kao što bleje krotke ovce u toru; imaju onih svojih briga.
TAKO PUNO POSLA; A TAKO MALO VREMENA
Naime, HDZ kao svaka klijentistička stranka čiji modus operandi počiva na akumulaciji i raspodjeli političkog plijena, nestrpljiva je i nezadovoljna situacijom. Razdijelili bi taj plijen, nadomak im je ruku, ali nikako položiti šape na njega i prirodno, srdžbu su usmjerili na glavnog i odgovornog – Tomislava Karamarka. Jebe se njima za gospodarske i društvene reforma, zato su postavili Oreškovića za premijera kao dobrog računovođu da im kupi malo vremena kod javnosti, što se dešava sa tisućljetnim Reichom koji im je obećan?
I sasvim sam siguran, ne upućuju samo indicije na taj zaključak, afera “Konzultantica” potekla je iz nezadovoljne struje HDZ-a, a medijsku operaciju je dovršio MOST, vjerojatno Miro Bulj kojeg su Karamarkove pristaše naknadno napali svim mogućim sredstvima. I uspjeli su, MOST se povukao iz afere, a Karamarko je stavom galamdžije u lokalnoj birtiji, toliko isprepadao medije da je njihov napadni prestanak praćenja teme doslovno ostavio rupu u medijskom prostoru. No, podcijenio je snagu šakala iz vlastite stranke, osjetili su ranjenu životinju, grizu ga za gležnjeve i pokušavaju odvući u grmlje. Vidljivo distanciranje viđenijih članova stranke od Karamarka koji su svjesno prepustili Milijanu Brkiću da svojim višekratnim intervjuima smanji tenzije kako Karamarko nebi započeo s unutarstranačkim preslagivanjem, bio je zapravo prijetvorni manevar. Jedan od dokaza koji podržava tu tezu jest i činjenica da su desničarske stjegonoše poput kolumnista “Večernjeg lista” Milana Ivkošića (taj je žilav poput punice iz vica) i notornog Nine Raspudića raspalili po Karamarku, a ti ne vežu konja tamo gdje gazda ne kaže. Jest, oni pilaju naopako, pa se uvlače i kao “ljute” što Karamarko nije bolje iskoristio politički trenutak, ali mu zapravo kopaju raku i sapunaju dasku. Jer, bliže se važni datumi; krajem svibnja su unutarstranački izbori u HDZ-u, onda turistička sezona koja će napuniti državnu blagajnu i onda krajem godine kampanja za lokalne izbore koji se vrlo lako mogu pretvoriti i u parlamentarne. Toliko posla, a tako malo vremena. I sve to dok im vlast i novac polako izmiču van domašaja poput pijeska što curi kroz prste.
JOŠ MALO, PA GOTOVO
I zapravo, u nekoj uređenoj zemlji sa stabilnom demokracijom, jebalo bi nam se živo što Brkić i Karamarko, ta dva majstora retorike, imaju jedan drugome za reći. Ionako je njihova vizija Hrvatske invalidna kao vepar s tri noge, odmah ti je jasno da nešto ne valja s njom.
Na žalost, sva ta gužva, bauljanje i lupetanje naše političke elite svakodnevno se reflektiraju na naše živote. S jedne strane premijer Orešković svojim hladnim skalpelom reže “suvišne” troškove u socijali & zdravstvu i unosi egzistencijalni strah, s druge strane Karamarko alias Gutam glagole, Ćorić alias Čvorak mi je napravio gnijezdo ispod nosa ili Tepeš alias Niska mi potpetica unose duhovni nemir, autodestrukciju i malodušje, gubitak svake nade da će nam ikad biti bolje. Realni problem i sad zamislite što hrvatskom društvu na sramotu predstavlja realni problem jest ukoliko svi oni izgube strpljenje i počnu zaobilaziti zakone, demokratske standarde, pravnu proceduru i institucije, a primjera da su odavno započeli mračnu rabotu ima na bacanje. Žele promijeniti državnog odvjetnika, nasilno ugurati svoje ljude u Ustavni sud, predsjednica mimo predviđenih ovlasti samostalno kreira vanjsku politiku, postavljaju svoje ljude na sve iole važnije funkcije bez obzira na radno zakonodavstvo.. Nedostaje im samo još ovladati sa policijom i tajnim službama, pa da doista mogu bez nadzora raditi što žele.
Jasno je da sa ovakvim narodnim raspoloženjem i stavom, defetističkim i inertnim, nemamo pravo na nadu da možemo sukreirati hrvatsku vstvarnost i sudjelovati u bitnim društvenim procesima. Knjiga je spala na par slova ili nekoliko stotina ljudi koji aktivno pružaju otpor fašizaciji društva, koruptivnom premrežavanju ili gušenju ljudskih prava & sloboda. Ti časni ljudi svedeni na statističku zakonitost, vremenom će se umoriti, a neće biti nikoga tko će ih zamijeniti. Nitko ne vidi svrhu zajebavati se s budalama i zaraditi svrab. Samorazumljivo i samoubitačno. I tako nadalje, dok svi ne dobijemo svog patuljka umjesto osobnih snova.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
