Nisam se mogao prisiliti pokrenuti dokumentarac “Jasenovac: Istina” Jakova Sedlara. “Do you want to play now?” – inzistirao je “You Tube”. “Nemam pojma, matere mi” – promrsio sam, pa si napravio Nescaffe. Zapalio cigaretu, otvorio pivo. Nahranio mačke, prostr’o robu na štriku, sve u nadi da će me val autodestruktivne znatiželje minuti i da će se monitor vremenom zauvijek zamračiti, a Zuckerberg zabraniti njegovo emitiranje na Facebooku. No, ispod statusa na Facebooku pisalo je, kao uklesano u stijenu: ”Pogledajte, dijelite, ukoliko neće oni, moramo mi”. Imao sam jasnu pretpostavku što me očekuje od Sedlarova dokumentarca, tko su oni, tko su mi, bilo mi je potpuno jasno da ću se opako iznervirati. Izdržao sam do trenutka kad u svečarskoj filmskoj atmosferi, kao da je danas, politički konvertit Kvaternik proglašava NDH-a (bio je rojalist 1918. – e koji je dočekao srpsku kraljevsku vojsku u Zagrebu), a autor filma počinje graditi predvidljivu fabulu. Sve sam znao, a svejedno me je zgromila količina falsifikata, sumnjivih povijesnih interpretacija i odsustvo svakog senzibiliteta za istinu. U nevjerici sam pokušavao shvatiti koji je cilj diletantskog, propagandnog uratka koji negira kolektivna sjećanja i stradanja svih žrtava Jasenovca, njih 80 tisuća koje smo kao nacija vlastoručno pokopali pod crnu zemlju, a svo vrijeme me pratio neugodan osjećaj već viđenog. I onda mi je sinulo gdje sam vidio sve te logički suprostavljene elemente – kod pokojnog predsjednika Tuđmana i njegove upokojene ideje o “pomirbi svih žrtava” u Jasenovcu. Ideje miješanja kostiju krvnika i žrtava. Upokojene, sve dosad.
ZLOČIN NAD ISTINOM O ZLOČINU
Nota bene, val radikalnog nacionalizma i tendencije relativizacije NDH-a, započela je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović, koja je na prošlogodišnju komemoracjju Jasenovca stigla praktički anonimno, a sav njezin nastup sugerirao je kako se ne slaže sa službenim i povijesnim statusom Jasenovca, posebice u političkom kontekstu vladavine ljevice. Već tada je plasirana ideja “osude totalitarizma” koja je bila zapravo pokušaj da se ustaštvo podvede pod fašizam, a komunizam pod antifašizam i kao takvi vrijednosno izjednače u ideološkom okviru antitotalitarizma. Na taj način i ljevica bi dobila svoj povijesni krimen, a hrvatska državotvornost povijesni kontinuitet po ukusu desnice. Naravno, nikome od njih nije palo na pamet da je Jasenovac potpuno pogrešan povijesni trenutak i platforma za realizaciju te ideje. No, Tuđmanov autoritet i Karamarkovo priglupo inzistiranje na realizaciji neostvarive i nejasne zamisli o “retuđmanizaciji hrvatskog društva”, dovelo je do obnove stare i pogrešne ideje o “pomirbi kostiju u Jasenovcu”.
Jer, sva ova anticivilizacijska i antidemokratska politička blamaža, od Hasanbegovićeve izjave o “antifašizmu kao floskuli”, preko progona “salonskih ljevičara” i “medija sklonih ljevici”, zastrašivanja Srba, političkih čistki neistomišljenika, pa do pokušaja revitalizacije ideje Jasenovca kao skupnom groblju svih žrtava rata u novijoj hrvatskoj povijesti, zamišljena je u ideološkom laboratoriju Domoljubne koalicije. Žele stvoriti trajne političke i društvene uvjete da se “crveni nikad više ne vrate na vlast”, zajedno sa društvenim skupinama koje ih podržavaju, a manjine su dosad bile jedan od njihovih pouzdanih partnera. Žele državu u kojoj će konzervativna desnica i Crkva odlučivati o svemu, a narod živjeti unutar sustava zadanih vrijednosti Nacija – Vjera – Domovina.
Zar itko s trunkom zdravog razuma može zaključiti da je posljednji incident sa Sedlarovom premijerom filma, bogate & raskošne produkcije i pomno zamišljene društvene promocije, izolirani slučaj? Državni propagandist koji se “proslavio” stravično glupim filmovima poput “Gospe” i “Četvoreda”, ničim izazvan, pojavljuje se nakon duge, kreativne pauze i netom pred ovogodišnju komemoraciju u Jasenovcu, objavljuje svoj uradak na zadanu temu? Moš’ mislit’, iako ne razumijem zašto ga policija nije uhitila kad ga već godinama traže “na nepoznatoj adresi” kako bi mu uručili nekoliko kaznenih prijava & presuda. Netko je svu tu šaradu dobro platio, osmislio, koordinirao i odobrio. Tko i s kojim ciljem je procijenio da može riskirati sukob s Židovskom zajednicom, zašto su riskirali da dodatno unište međunarodnu hrvatsku vanjskopolitičku reputaciju, već načetu izvještajima o “vladavini radikalne desnice i nacionalista”? Zašto su počinili društveni zločin nad istinom o stvarnom zločinu za tako sumnjiv politički cilj? Odgovor je jednostavan: zato što mogu i jer misle da ih nitko u tome ne može spriječiti.
KOMA OD KOMEMORACIJE
Na nesreću Domoljubne koalicije, djelomičan negativan odgovor su već dobili od Židovske zajednice, SNV-a, SAB-a, predstavnika manjina, političke opozicije, a kako koluoari najavljuju i diplomatski kor se distancirao od komemoracije. Jedino časna starina Branko Lustig nudi pomirljive tonove kao osobni izaslanik predsjednice Kitarović, iako je i on podijelio par verbalnih pljuski Sedlarovom filmu i providnim namjerama. Prvi potpredsjednik Karamarko, potpuno dezorijentiran, traži od svih njih da iskažu “pijetet nad žrtvama”, iako ga on osobno, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima i propagandnom mašinerijom svakodnevno obezvrijeđuje. Uporno odbija preuzeti političku odgovornost za bujanje nacionalističkih strasti, traži krivce u “onima koju ovu situaciju koriste za trenutne političke probitke”, iako je on vodeći trgovac domoljubnim boflom. Najava paralelne komemoracije čini ga nepredvidljivim i nervoznim, nije računao na toliko snažan otpor građanske Hrvatske.
A otpor je proizišao kao kumulativna reakcija na sustavno sužavanje polja demokratskog prostora i svijesti. U Jasenovac, kao stratište 80 tisuća nevinih civila koje je osmišljeno po uzoru na koncentracione logore Trećeg Reicha, a u kojem se gospodari života & smrti bili isključivo Hrvati, ne zadire se na način osvetoljubivog nacionaliste. Riječ je o vjerojatno najsramotnijem povijesnom hrvatskom razdoblju kojeg treba stručno razjasniti ukoliko postoje novi momenti, memorirati i prema žrtvama se odnositi s poštovanjem jer time iskazujemo civilizacijsku zrelost. Činjenica da su se ne istom mjestu provodili zločini nad Hrvatima & političkim neprijateljima u poratnoj Jugoslaviji, ne spada u priču o ustaškom Jasenovcu. Ne postoji taj povijesni i sadržajni kontinuitet, a svaki nasilan pokušaj njegove uspostave, direktna je uvreda kolektivnom sjećanju i stradanju žrtava.
Kad mrtvi govore, živi šute. No, ovog puta su živi progovorili u obranu mrtvih kad već nisu mogli za njihovih života. I jedino što treba duboko zakopati jest ideja da se u Jasenovcu dogodi išta drugo, osim skrušenog
spomena prošlosti i dostojanstvenog obilježavanja iste. Jer, ova koma od komemoracije nikome nije potrebna. (foto: lupiga.hr)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
