“PRSTOM U OKO” Nenada Bunjca: Neka Rijeka poteče

Vijest da je grad Rijeka osvojila prestižnu kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020-e u oštroj konkurenciji Dubrovnika, Pule i Osijeka, s razlogom je uzbudila Kvarner i izazvala cijelu paletu emocionalnih reakcija, od euforije preko skepticizma do potpunog ignoriranja događaja. Samoj inauguraciji prethodili su tjedni gotovo konspirativnog rada projektnog tima na čelu sa ravnateljom MSU-i Slavenom Toljom koji mi u tom razdoblju, unatoč dugodišnjeg prijateljstva i moje usredne profesionalne znatiželje, nije ništa želio podrobnije reći o projektu osim da “ukoliko dobijemo ovaj projekt, sve će se iz temelja izmijeniti u riječkoj kulturi. U suprotnom, ne znam kako ćemo.”. Ambiciozni i nužni projekti poput selidbe MSU-a u prostore Rikarda Benčića, rekonstrukcija bivše zgrade “Šećerane”, dovršenja novog prostora za Gradsku knjižnicu, konzervatorski radovi na brodu “Galeb” kao projektu očuvanja svjetske kulturne baštine, financiranje umjetničkih projekata, sve je opasno “visjelo”.
Naime, nije tajna da gradski proračun unatrag nekoliko kriznih godina jedva servisira dospjele financijske obaveze u kulturi, realizacija EU natječaja predugo traje kao kod svake birokracije, a kulturna javnost sve snažnije je “pritiskala” gradsku administraciju zbog strategije kulturne politike i financijski upitnih projekata poput “Republike” ili broda “Galeba”. Kad se tome pridodaju i promjene na čelu Ministarstva kulture i zaokret u nacionalnoj politici kontroverznog ministra Hasanbegovića nesklonog Rijeci, tek tada postaje jasno u kojoj mjeri je Rijeci bilo potrebno da osvoji ovu kandidaturu. Ne može se reći da je sve pokeraški stavljeno na jednu kartu, ali nije daleko od istine. Kako god, izazvali su sreću i ostvarili dobitak.

DEFETIZAM KAO RIJEČKI IZRAZ SREĆE

No, u razdoblju intenzivnog lobiranja i ciljane PR kampanje za koju su angažirani renomirani stručnjaci poput Vuka Ćosića, u riječkim kulturnim krugovima vladao je otvoreni defetizam i skepticizam, spominjao se “luzerski mentalitet” grada, potencijalna “blamaža ukoliko se osvoji kandidatura”, nestručnost, koruptivnost, nesposobnost predlagatelja itd., a vrhunac tog negativističkog vala bila je paradigmatska izjava stanovite riječke profesorice koja je na anketni upit novinara Radio Rijeke “tko bi trebao osvojiti titulu prijestolnice europske kulture?”, mrtva hladna odgovorila da bi to “svakako trebao biti Dubrovnik jer on ima što pokazati, za razliku od Rijeke kojom vlada, hmmm, praznina”. Nitko, ali baš nitko nije vjerovao u pozitivan ishod, osim nekolicine ljudi koji su bili upoznati s uloženim trudom i razvojem kampanje. Defetizam kao riječki izraz sreće.
No, pojava koja me doslovno zaprepastila jest val negativizma, skepticizma, dezinformacija i zavisti koji je uslijedio nakon promocije Rijeke kao EPK-e. Uz očekivano i nepristojno ignoriranje događaja od strane ministarstva kulture i državnog vrha uslijed “vruće pljuske”, kako je to slikovito sročio Oliver Frljić, na društvenim mrežama hejteri (osobe koje iza stvarnih ili lažnih FB profila bez argumenata obezvrijeđuju ljude ili događaje op.a) i dežurni skeptici su došli na svoje, a prigovori su se kretali od toga “da će sve to građani Rijeke platiti”, “gradska vlast na čelu gradonačelnikom sve novce pokrasti”, preko standardnih desničarskih umotvorina tipa “kako će se novci potrošiti da Rijeka postane još antihrvatskija i udbaškija” i “ bolje da te novce sirotinji daju umjesto da renoviraju brod ratnog zločinca”, pa do otvorene zavisti i mržnje jer su njihovi politički i kulturni neistomišljenici polučili neočekivan i vrijedan uspjeh. Nemam namjeru ponaosob demantirati svaku tvrdnju jer su mediji vrlo transparentno ukazali na financijski plan i program EPK-a u kojem Grad Rijeka profitira na svaki mogući način, ali jedan komentar mog FB poznanika mi je skrenuo pozornost i zaškripao poput krede na suhoj ploči; “Ne vidim razloga za euforiju jer možda će se sagraditi zgrade, ali ništa se neće promijeniti jer će ljudi ostati isti.” I koliko god ta rečenica nosi u sebi klicu razorne autodestruktivnosti, ona je dobrim dijelom točna i što je najzanimljivije, predstavljati će jedan od snažnijih motiva novoosnovane Agencije za realizaciju projekta EPK-a.

STRAH I PRIJEZIR U RIJECI

Naime, valjda to ne treba dodatno pojašnjavati, Grad čine ljudi koji su živjeli i žive u njemu, bez njih je on samo manje ili više arhitektonski skladna građevinska cjelina. No, o Riječanima, riječkoj kulturi & mentalitetu najgore misle upravo sami Riječani, što je donekle i samorazumljivo jer imaju najbolji uvid u sebe i svoje karakterne mane. Nerijetko sam slušao glupave kritike i usporedbe Rijeke s Londonom ili Atenom, a o navodnom pasivnom riječkom urbanom mentalitetu mogao bi ispisati enciklopedijski debela izdanja knjiga pod naslovom “Depresija, očaj i samokajanje”. I sve to dok Rijeku diljem Europe doživljavaju kao “grad otpora”, mjesto gdje su “fašizam, nacionalizam, netolerancija i kulturna zadrtost” strani pojmovi, kao prirodni geografski lokalitet gdje se isti dan možeš skijati i kupati u moru, a o već opjevanoj činjenici da su “riječke pičke najbolje” da ne govorim.
Zato su me iznimno razveselile riječi jednog od tvoraca i protagonista projekta “Luka različitosti” u sklopu EPK-a, Vuka Ćosića, koji najavljuje osnivanje “mikroprograma upumpavanja optimizma ili barem anesteziranja riječkog samoprijezira”. Riječ je o stručnjaku, ali i odličnom čovjeku koji je kreirao i sudjelovao u čuvenim antimiloševićevskim demonstracijama koje su inovativnošću poruka i razornim humorom razoružale diktaturu, jednog od pionira NET arta, PR freelanceru koji je svojedobno Mariboru pomogao da osvoji titulu EPK-a i voditelju kampanje predsjednika Slovenije, ukratko, čovjeku koji zna što priča. A on veli “vi niste svjesni da je Rijeka danas jedan od grad ova u koji se ide, a ne odlazi”. Čovjek se oduševio činjenicom da je član jednog subverzivnog benda poput LET 3 dobio priliku da postane pročelnik Odjela za kulturu jer bi bilo gdje drugdje na Balkanu “dobio bio samo parking za čuvanje”, te odao priznanje gradskoj administraciji i ‘čiki od gradonačelnika” na hrabrosti da imenuje Slavena Tolja na čelo MSU-a jer tad se nije mogla procijeniti ispravnost te odluke. Čovjek međunarodnog kulturnog ugleda vidi u Rijeci ono što mi sami ne vidimo. Vidi poseban kreativni potencijal grada i ljudi, pa tako najavljuje “izravnu participaciju umjetnika i građana u donošenju odluka, odozdo prema gore”. Sve njegove riječi mi je potvrdio i ravnatelj Tolj, to nisu samo puste riječi na papiru, glas u prazno.

Što to znači? Jednostavno, Agencija koja će se baviti realizacijom programa neće nužno davati prioritet “zapovijedima od vrha” nego će prijedlozi, programi i projekti umjetnika, građana, udruga & co., biti podjednako uvaženi i razmotreni. U predstojećoj digitalizaciji projekta, svatko će imati uvid u financijske mogućnosti i programe, participirati, nuditi ideje, angažirati se. Cilj je stvoriti sinergiju i konstruktivnu interakciju između kulturnih ustanova, umjetnika i zaknteresiranih građana, premostiti nepovjerenje i stvoriti grad po mjeri čovjeka i vremena u kojem živimo. U ovom projektu zgrade jesu važne, ali najvažniji su ljudi.
Projekt kako je ambiciozno i neuobičajedno zamišljen, sigurno će imati protivnike i poteškoće u realizaciji, kao što su, recimo, najave da će Ministarstvo kulture pokušati opstruirati projekt EPK-a koliko god može, a da ne izazove međunarodni skandal. No, takve svinjarije od “onih gore” se očekuju. Ipak, najvažnija je činjenica da nitko od zainteresiranih Riječana za urbani i kulturni probitak ovog grada nema više alibi; kandidatura je osvojena, program je napisan, novac će pristići. Jedino o nama i uloženom trudu ovisi koliko ćemo probitak ostvariti. Jer, ne radimo to samo za našu blagodat; i u budućnosti će grad činiti ljudi, a volio bi da nas ne zapamte kao hrpu posvađanih nesposobnjakovića i pljačljivaca punih samoprijezira. Trebamo samo konačno početi raditi ono što očekujemo od drugih. Neka Rijeka poteče.

 *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas

O autoru:

“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”