“Ne sjećem se kad je bilo ovako loše. Ne znam kako smo dopustili da budemo dovedeni u ovako ponižavajuću situaciju kao profesija. Radimo kao robovi, mislimo kao robovi i po svom egzistencijalnom statusu, ničim se ne razlikujemo od robova. Da, gazda, točno gazda, kako vi želite da bude gazda.. Svi smo se počeli baviti novinarstvom kao slobodni ljudi u ime slobode, a danas hodamo pognute glave i šuljamo se po kutevima hodnicima u strahu da ne prozovu naše ime. Gadna su to vremena kad novinari postanu vijest “ – gorko mi je opisao iskusni kolega redakcijsku atmosferu u jednoj našoj novinskoj kući i najavu novih otkaza & revizije ugovornih odnosa s poslodavcem.
Naime, nakon očekivane ideološke kadrovske čistke na HRT-u (preko stotinjak otpuštenih, preraspoređenih ili umirovljenih urednika & novinara), a koja si svaka politička stranka, mimo dobrih demokratskih & profesionalnih običaja, dopušta kao pobjedničko, postizborno pravo, uslijedile su neobičajeno raširene i okrutne novinarske čistke i podobno kadroviranje na privatnim televizijama, radio postajama, pa i portalima. Vlasnici tih medija uslijed nerazumljivog straha za svoje poslovne pozicije, kapital i profit – u demokratskoj državi tržišnog gospodarstva privatno vlasništvo je svetinja, a zadiranje politike u tu sferu vrsta sporog, političkog samoubojstva – krenuli su sa otpuštanjem i smjenjivanjem svih urednika & novinara koji nisu na zamišljenoj političkoj liniji, pritom posredno uvedeći (auto)cenzuru u uredničku politiku. Pa je tako nakon HRT-a, to isto učinio EPH-a u svojim izdanjima, recimo u “Globusu” otpustio bez najave Ines Sabalić, na Radio Sljemenu smijenio glavnu urednicu Ivankom Zorić, TPortalu s glavnom urednicom Đurđicom Klancir i sve tako u nedogled, a riječ je o poznatim, javnim imenim i uvaženim kolegama. Bez obzira bio vlasnik Hanžeković u EPH ili T-kom, razlog je uvijek jedan “plaše se vladajućih, točnije HDZ-a”. Ne postoje složene metafore, suptilne asocijacije ili namjera da se iz pristojnosti barem prikrije razlog uništavanja karijera & egzistencija na desetke kolega, o pizdarijama poput zatiranja medijskih sloboda; ne, jedan moćni Hanžeković ili snažna koroporacija poput T-kom koji vrte nezamislive profite za tuzemne prilike, te gotovo mogu sami riješiti hrvatski vanjski dug, “boje se HDZ-a?” Kako je takvo što uopće moguće? S kakvim to metodama zastrašivanja vladajući raspolagaju pa da “svi šutke glavom ponikoše?”
ŽIVA GLAVA DUGOVE VRAĆA, MRTVA NIŠTA NE RADI
Prije svega, riječ je promišljenoj agendi, procesu koji traje, a to je okrupljavanje svih vodećih hrvatskih medija u jedan holding pod političkim patronatom i s kapitalom klerikalno konzervativne desnice, a koje su neke okolnosti poput teške bolesti Marijana Hanžekovića ili DORH-e optužnice protiv Alberta Faggiana (bivšeg vlasnika “Novog lista”), dodatno ubrzale. Upravo zato, Hanžeković se požurio dovršiti posao kupnjom “Slobodne Dalmacije” i prepusti svoje medijsko carstvo kćerci Ani koja se, temeljem priča insajdera iz EPH-a “ u posao razumije k’o Mara u krivi ku…c”, a Faggiani prepusti tržiste, infrastrukturu i novinare “Novog lista” slovačkom holdingu “JOJ”, vrlo bliskom domaćem kapitalu i strukturama na vlasti. Nakon što poslovi zaključeni, a ugovori potpisani krenulo se s lakšim dijelom posla; promjenom uređivačkih koncepcija i masovnim “zbrinjavanjem” novinara što je umanjenica za otkaz. Glavni urednici ne predstavljaju, kao u doba Joška Kulišića ili Veljka Vičevića, moralnu vertikalu novina i najčvrću odbranu novinarskih interesa nego kao “urednički patuljci”, kako je to slikovito opisao Viktor Ivančić, vrijedno skrbe o profitu vlasnika. Novinari suočeni s bankarskim ovrhama i borbom za golu situaciju, vođeni principom “ Vrag u nuždi i muhe ždere”, pristaju i najpovoljnije aranžmane poput pisanja “na žeton”, po tekstu, bez ikakvih socijalnih i zdravstvenih doprinosa. Kako u tom odnosu prolaze medijske slobode, istina i profesionalna činjenica, najbolje je opisao saborski zastupnik Šuker (HDZ) “mi ćemo ih smijeniti, a vi možete pjevati borbene”. Jer, kad neimaština i glad pokucajaju na vrata, moral se među prvima požuri prvi ih širom otvoriti skidajući sve se sebe.
I što je najgore, svim mastima premazani Šuker je u pravu. Mogu ga zamisliti kako natenane divani nadobudnom novinaru : “ A gdje ćeš ti to, sinko moj, pisati i zarađivati, kad je sve kod mene, tržište & novac? Ha, gdje ćeš se ogrijati u dugoj, mračnoj noći kad kod mene jedino vatra grije? A još mi reci, tko će te zaštititi od mene? Sabor, predsjednica RH-a, policija, Hrvatsko novinarsko društvo, HHO i Čičak, EU? Ne zasmijavaj me nego pamet u glavu, živa glava dugove vraća, mrtva ništa ne radi”. No, zaključni čin poniženja tek slijedi.
ČEMU SLUŽI HRVATSKO NOVINARSTVO BEZ NOVINARA
I da se odmah u početku razumijemo; novinarstvo u srednjostrujaškim medijima odavno ne postoji u punom smislu tog pojma, a i novinara je sve manje, izuzev nekolicine koji predstavljaju demokratski dekor. Praktički, osim novina srpske manjine “Novosti”, portala “Index”, “Fairpressa” i par časnih izuzetaka koji se svode na pojedinačne pokušaje, svi ostali su prevorili u glasila krupnog kapitala ili političkih stranaka, bez namjere da išta promijene.
Jedan od najvećih krivaca uz nastalo stanje, uz političke elite, jest i krovna, strukovna organizacija novinara, Hrvatsko novinarsko društvo (HND), trenutno na čelu sa Sašom Leković. Desetljećima su propuštali stvarno reagirati na čistke novinara, sumnjive promjene vlasničke strukture u medijima, sustavne progone novinara & novina, premlaćivanja, zastrašivanja itd. Pretvorili su HND u sinekuru čije funkcije predstavljaju odskočnu dasku za daljnju karijeru, bankomat za pojedine grupacije unutar HND-a ili pak, ubožnicu za novinare koji su zašli u treću dob i ne znaju sami što će sa sobom, kao i njihovo čelništvo. Priopćenja koja izdaju kao na tekućoj traci su toliko besmislena, obranaška i neučinkovita da otkrivaju njihov stvaran karakter; neznanje, bespomoćnost i strah.
Kad su prije desetljeća državne strukture proganjale do isćeznuća “Feral Tribune” ništa nisu učinili (dobro jesu, izdali su priopćenje”, kad su stotine honorarnih novinara bačeni na cestu kao najranjiviji do ceha, šutjeli su, kad prebiju najboljeg istraživačkog novinara u prošloj godini Željka Peratovića samo zato što je novinar, nisu u stanju mu pružiti adekvatnu pravnu pomoć, kad diplomatski kor aktualizira pitanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, oni nisu u stanju dovršiti započeti posao. Oni gromko šute, a kao simbol te gromoglasne šutnje, pogađate, izdaju priopćenje.
I na koncu, mnogi od vas će ustvrditi da je novinarstvo precijenjena profesija, a da novinar može biti svatko. Na žalost i ta predrasuda je posljedica sustavnog obezvrijeđivanja te profesije i samim time, društva u cjelini. Mediji su u svim razvijenim demokracijama korektiv društvenih procesa i glas naroda, a novinari požrtvovni borci za istinu. Prešutjeti gaženje jedne profesije i na desetke ljudskih sudbina pretpostavlja činjenicu da nemate pravo iznenađenja kad se to sutra vama dogodi. U ovom slučaju, glas naroda jest novinarstvo, već zbog same činjenice da bi se sutra mogao čuti.
