Od 1990. godine do nedavno Hrvatska je bila jedna od rijetkih europskih zemalja, i među starim i među novim demokracijama, koja nije upoznala prijevremene izbore. Što zbog jednoznačnog biračkog opredjeljenja na svakim od izbora koji je davao stabilnu parlamentarnu većinu, što zbog izbornog zakona, a što malog utjecaja javnosti na drmanje političkih utvrda i kada su afere curile na sve strane, svaka od prošlih vlada mirno je dočekala svoj kraj, a birači su u urednim intervalima bili opsjedani kampanjama i izlazili na izbore. Sve tako do prekida postizborne “suradnje” HDZ-a i Mosta, okončane u etičkom, vrijednosnom, programskom i uopće političkom rasulu, nakon čega ćemo u samo deset mjeseci drugi put na birališta (barem oni koji još uvijek žele sudjelovati u političkom procesu).
I upravo ta nenaviklost političara i birača na kratak razmak između izbora čini se, uz turističku sezonu, doba odmora i stranačke prazne blagajne, kao glavni razlog ovako neinventivne, beskrvne i uglavnom promašene izborne kampanje, koju pokušavaju spasiti tek poneki glasovi razuma fokusirani na ponudu zbiljskih rješenja problema s kojima smo suočeni. Stječe se dojam da je glavna predizborna taktika odraditi ovu kampanju, pri čemu SDP i partneri posredno i neposredno podsjećaju na svoje rezultate prije izbora 2016. i krah koalicije HDZ-Most, a HDZ se s Plenkovićem i novim ljudima nastoji dekaramarkizirati izručujući ga posredno kao glavnog krivca svoje neslavne nedavne koalicijske avanture. Da nije Zorana Milanovića, arogantnog, bahatog, prgavog i jezičavo prostog kakvim ga je bog dao, dobar dio građana ne bi ni primijetio da se oko njih stranke i koalicije bore za glasove. Oko Milanovića, svrstavanja za i protiv bivšeg premijera, počele su se voditi prave bitke. Dokazuje se i pokazuje ono što je odavno već bilo dokazano i pokazano (primjerice Milanovićev politički stil i karakter), sablažnjavaju se licemjerno i oni koji su do jučer Milanoviću lizali skute, a po njemu iz najtežih oružja pucaju i dokazani nacionalisti, šovinisti i povijesni revizionisti. U igru su ušli i političari iz susjednih zemalja komentirajući Milanovićeve izjave o BiH i Srbiji, pa je skandal dobio i međunarodno obilježje (možda bi ga se zbog toga moglo kandidirati za neku europsku nagradu za prekograničnu “suradnju”). Tako smo, kada se sve zbroji i oduzme, dobili privid žestoke izborne kampanje, a kada tamo u pozadini jad i bijeda hrvatskog političkog trenutka.
Dakle, pustimo po strani Milanovića i polemiku koju je izazvao. Ne bi bilo čudno ni da ju je sam potakao, znajući da neće izgubiti puno “svojih” (koja je ozbiljna alternativa na ljevici, istinskoj ili tobožnjoj svejedno?) te da bi mogao prodrmati protivničku stranu udarajući klin u njihovo biračko tijelo. Za desetak dana sve će to ionako postati dio izbornog folklora. Znatno je gore što će, vratimo se tonu i duhu ove promašene kampanje koja nam je do sada općenito ponudila veliko ništa, najveći broj birača 11. rujna otići glasati bez ijedne nove dobivene vrijedne i suvisle informacije koja bi im dala razlog glasati upravo za određenu političku grupaciju. Nije da sa s tim obilovalo i ranije. Ali ipak, na prethodnim se izborima nudilo određene, manje ili više cjelovite programe koji su dali naslućivati kurs stranke ili koalicije nakon izbora, te tako barem na pojavnoj razini stvaralo dojam da se birači prvenstveno opredjeljuju prema stranačkim programima a ne po ideološkom ključu.
Sada zato imamo izraubovane i banalne nazive, slogane i svakovrsne izborne poštapalice koje su izvrstan materijal za svakog iole inventivnijeg stand up komičara. Vjerodostojno? Zbilja? Nakon svega što se u državi za vrijeme vladavine HDZ-a i u samom HDZ-u događalo. Narodna koalicije? Nitko nije mogao smisliti ništa bolje? “Mladi su osvajači hrvatske budućnosti” slogan je mostovca Vlahe Orepića. Kad ne znaš što ćeš posegni za mladima i to iskombiniraj s budućnošću. I ne posustaj u tome dok istovremeno autobusi mladih iz Slavonije putuju za Njemačku. A putovali su i čitavo vrijeme Orepićeva ministrovanja i mostovskih snebivanja u koalicijskoj, pardon suradničkoj vlasi s HDZ-om. Treba li još primjera da bi shvatili razinu izborne neinventivnosti, a zapravo podcjenjivanja biračkog tijela kojeg se kao ribu lovi najjeftinijom ješkom?
Prazne riječi odzvanjaju kampanjom, a umjesto programa, kao dodatno ješkanje, imamo hrpe obećanja o stvaranju stotine tisuća novih radnih mjesta, u proizvodnom ili neproizvodnom sektoru zavisno od stranke koja to predlaže, o smanjenju PDV-a i poreza, beneficijama za žene s više od troje djece, rodilje, umirovljenike i nezaposlene… Doista? Otkud će se namiriti postojeće proračunske potrebe ako se smanje prihodi? Jer ako ćete negdje dati drugdje trebate oduzeti, odnosno ako smanjujete poreze onda ste valjda svjesni da će, bar uz prvo vrijeme, i prihodi biti manji pa neće biti novca za ono što obećavate. Nije vrag da se računa na novo zaduživanje u trenutku kada nam uskoro prijeti naplata milijardi eura (dolara) duga i kada se zemlja praktički nalazi u dužničkom ropstvu.
Godinama se u Hrvatskoj živjelo bolje nego što se zarađivalo. Nije problem što se u razvojne svrhe trebalo i zaduživati, uostalom sve zemlje svijeta to rade, da se to radilo pametno i zaduživalo za ulaganja u ono što će sutra donijeti prihod i daljnji razvoj. Nešto je, istina i završilo tamo gdje je trebalo, ali nažalost velika većina tog duga je pojedena, popijena i – pokradena. A svjetski bankari i financijske institucije imaju eto čudnu naviku da traže da im se vrati posuđeno. Sve pomalo dolazi na naplatu, ali dobar dio naših političara odbija se s tim suočiti i nastavlja varati birače obećavajući im nemoguće. Dok se jednog dana svi zajedno ne probudimo u provaliji.
Zrno racionalnosti i suvislosti stoga je u ovu kampanju jučer unio istarski župan Valter Flego. Slovima i brojkama obrazlažući zašto je Istra najpropulzivnija hrvatska regija i zašto treba nastaviti s decentralizacijom i regionalizacijom, domaća ulaganja u poduzetništvo u milijunima kuna te želja i znanje istarskih poduzetnika da te novce oplode, rekao je više nego ijedan politički lider u posljednjih nekoliko dana. Zato bi se u sljedećoj kolumni upravo trebalo više posvetiti decentralizaciji i regionalizaciji, ispitujući u čemu je njihova tajna u razvoju i zašto u dobrom ostatku Hrvatskoj toga nisu svjesni, pa se uz njih u izbornim kampanjama samo očešu kada se približe Istri da bi prvog dana nakon izbora sve to lijepo zaboravili.
