Revival riječkog identiteta

Dočekali smo i taj dan da vidimo službene rezultate Popisa stanovništva iz 2011. Iako je popis u svojoj suštini jedan skup statističkih podataka, ukazuje na neke promjene u društvu koje su se dogodile u zadnjih 10 godina i koje bi mogle nagovjestiti buduće trendove.

Hrvatska je u zadnjih 10 godina, na primjer, ojačala svoju ateističku komponentu, djelomice zbog globalnih trendova slabljenja religija, a s druge strane i “zahvaljujući” destruktivnoj taktici Katoličke crkve koja se sve više bavi politikom a sve manje problemima malih ljudi i koja je od argumentiranja vlastitih stavova preko nekadašnjih vrhunskih crkvenih intelektualaca u bivšoj Jugoslaviji, počela slati poruke ostatku društva putem raznih redikula i samoprozvanih “proroka” za koje nećemo spomenuti ime jer vjerujemo da je veća vjerovatnost da će nas optužiti za klevetu već da će nam kršćanski oprostiti zbog kritičkog stava.

Promjena je vidljiva i u narodnosnoj strukturi stanovništva. Pa tako je očekivano udio Hrvata povećan, dok su neke manjine dodatno smanjile svoj postotak u ukupnom stanovništvu.

Podatak koji je zasigurno zanimljiv jest jačanje regionalnoj izjašnjenih na popisu, konkretno, broj regionalno izjašnjenih na području Istre i Kvarnera.

Broj Istrijana (ili Istrana) se povećao s nekadašnjih 8865 (4,30%) na 25203 (12,11%), dok se broj regionalno izjašnjenih u Primorsko-goranskoj županiji povećao s 150 (0,05%) na 784 (0,23%). Iako govorimo o relativno malim postocima (posebice za PGŽ), evidentno je da je regionalni identitet ojačao u zadnjih 10 godina.

Ovakav fenomen naravno nije slučajan, rezultat je sličnih trendova u Europi, a dio odgovornosti snosi i kronična centraliziranost naše države.

Ono što je međutim pokrenulo ljude da se masovno regionalno izjasne su građanske inicijative kao “Ja sam Istrijan/ka” i “Budi Riječanin/ka” koje su privukle određenu medijsku pažnju pa je samim time bolji rezultat u odnosu na 2001. bio očekivan.

Možda najzanimljiviji podatak jest rast regionalno izjašnjenih u Rijeci (s 37 u 2001. godini na 466 u 2011. godini). Riječ je o rastu za 12,5 puta, što je vjerovatno najveći rast ijedne “etničke/narodne” skupine na području Hrvatske.

Kao jedan od pokretača akcije “Budi Riječanin/ka”, moram priznati da osobno nisam očekivao ovakav odaziv ovoj inicijativi, tim više što sam uvijek mislio da su Riječani malo “pasivni” i “konzervativni” prema ikakvim promjenama, pa makar to bile surovog statističkog karaktera. Za razliku od Istrijana (čija je akcija javno prezentirana od Kluba mladih IDS-a), početna je ideja akcije “Budi Riječanin/ka” bila bez političkih “patroniziranja” akcije jer riječki identitet je univerzalna vrijednost koja nije copyright ili specijalno pravo bilo koje grupacije. Bila je i to prilika da se djelomice testira i razvoj odnosno snaga riječkog lokalpatriotizma u zadnjih par godina.

Kao što znamo, činjenica jest da je riječki identitet u zadnjih 20 godina prošao razne faze razvoja, od početne RIDS-ovske euforije početkom 90-ih, do slamanja te ideje krajem 90-ih, sve do 2004. godine kad je osnovana udruga Virtualna Slobodna Država Rijeka (danas samo pod nazivom “Slobodna Država Rijeka”) koja je pokrenula svojevrsnu novu “lavinu” lokalpatriotizma koja će trajati do današnjih dana, kada postoje već razne grupacije koje se bave tom tematikom (Riječka enclikopedija Fluminensia, Lokalpatrioti Rijeka, etc…).

Promjene su uočene i u političkoj sferi, stvorena je Lista za Rijeku koja je 2009. ušla u gradsko vijeće s dvoje vijećnika, PGS se pokušao vratiti svojim korijenima (recimo osnivanjem stranačkog podmlatka Mlada Rijeka, isti naziv kojeg je koristio podmladak RIDS-a), a i u vladajućoj koaliciji su shvatili da je se “situacija ozbiljno otela kontroli” i da je red popustiti tim pritiscima, prvenstveno odlukom da se vrati dvoglavi orao na gradskoj uri ili da se uvede zavičajna nastava u nekim osnovnim školama.

Što nas čeka u budućnosti?

Svaki scenarij je otvoren, vjerovatno će jačanje riječkog identiteta nastaviti, moguće i na krilima ekonomskog nezadovoljstva zbog stanja u državi i sporedne uloge koju ima Rijeka u istoj.

Pritom, važno je reći da riječki identitet, kao i svaki drugi regionalni identitet nije “suprotstavljen” nacionalnom identitetu, ali zasigurno ima potencijal rasta koji nije zanemariv. Ono što riječki identitet čini posebnim u odnosu na ostale jest neizgubljena vitalnost kroz povijest, identitet koje je proživio početnu afirmaciju u Austro-Ugarskoj i Slobodnoj Državoj Rijeci, doživio pad za vrijeme fašizma i komunizma i opstao sve do naše epohe, mada je struktura stanovništva Rijeke radikalno drugačija u na onu iz početka 20. stoljeća. Takav identitet, mada u modernijoj inačici, doživjet će i 21. stoljeće do kraja. Sigurni smo u to. (livio defranza)