Petak 13. za nas je do tog trenutka bio vrlo sretan. Grupa od nas 11 ukrcala se subotu prije na Costu Concordiju u Savoni, a večer kad smo se nakon tjedan dana krstarenja trebali pakirati za povratak kući ušla je u povijest, priča Riječanka za Jutarnji list. Sjedili smo u kazalištu i gledali mađioničarev show. Osjetili smo snažan udarac oko 21.45 sati. Polako smo krenuli prema kabini kako bismo uzeli pojaseve za spašavanje. Neki su već tada ležali u nesvijesti. Toplije smo se odjenuli i sjedili u hodniku. Nismo ni slutili da smo u tako ozbiljnoj situaciji jer je more bilo mirno i s prozora se vidjelo kopno. Mogli smo ponijeti samo dokumente, novac i sitnije vrijedne stvari. Sobarica je bila izgubljena i gledala nas je zbunjeno, baš kao i mi nju. Na razglas su vikali TANGO INDIA, a jedina obavijest bila je da imaju tehničkih problema, ali da je sve pod kontrolom. Neko smo vrijeme sjedili u mraku. Odlučili smo spustiti se do “Master station B”, gdje je bilo mjesto susreta za nas u slučaju opasnosti. Tamo je već bio velik broj ljudi. Neki su paničarili i stvarali neugodnu atmosferu. Neki su nosili ogromne kofere. Filipinci su čekali dozvolu za evakuaciju, no počeli su sami ukrcavati ljude jer nikoga nije bilo tko bi vodio akciju. Čamac u koji smo se htjeli ukrcati primao je žene s djecom.
Moja sestrična i njezina devetogodišnja kći pokušale su se ukrcati, ali nisu mogle od jednog Hrvata, muškarca koji im je prepriječio put i koji se ukrcao prije njih. Mnogi muškarci su se ponijeli kukavički. Počeli su nas šetati od jednog čamca do drugog, sve dok nismo došli i do posljednjeg. Tamo smo odlučili ostati i čekati da se čamac vrati po nas. Bojali smo se otići bilo gdje jer na palubi je bilo još oko 500 ljudi i vjerovali smo da smo sigurniji ako smo u grupi. Nismo ni slutili da smo tako blizu obale. Nas devet smo se držali za ogradu i jedni za druge više od sat vremena u nadi da će netko doći po nas.
Brod se naginjao i bilo je sve teže stajati. Scene iz filma “Titanic” stalno su mi bile pred očima. Tada se pojavio jedan od časnika koji nas je uputio na drugu palubu. Teško je bilo prijeći do tamo jer je bio mrak, a brod se već jako nagnuo. Čuli smo razbijanje tanjura i lupanje. Bojali smo se da se nešto ne sruši na nas. Paluba je već bila pod vodom pa nas nisu trebali spuštati čamcem. Filipinac koji nas je vozio imao je problema jer se brod jako nagnuo i naš se čamac zapetljao u užad. Tek smo tada shvatili koliko smo blizu obale. Jedni smo od zadnjih koji su spašeni čamcima. Na kopno smo stigli u ponoć, obišao nas je konobar Indijac koji je bio sretan da nas vidi žive. Najgore je bilo kad se oko dva sata brod izravnao i kad smo vidjeli ljude kojima su kroz prozor svijetlili prsluci. Helikopteri su spasili velik broj ljudi. Na obali smo vidjeli da su mnogi bosi. Bili su u pidžamama, goli, konobari su nosili samo košulje… Cijelu noć smo stajali na obali i smrzavali se.
