Ana je Ana, Vronski je Vronski… A Karenjin je, onda, posve sigurno – Karenjin. Tako nekako Dinko Bogdanić, koreograf, redatelj, a ispostavilo se i jedan od ključnih interpreta, sažima svoje viđenje baleta “Ana Karenjina”, koji je u petak doživio hrvatsku praizvedbu u izvedbi Baleta riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc.
Pokušaj prijenosa konteksta i emocija čuvena Tolstojeva romana na plesnu scenu ne zahtijeva toliko literarnu doslovnost, koliko barem dašak koreografske imaginacije.
Zvijezda se vratila kući
A lik i djelo Dinka Bogdanića svakako jamče dramski spektakl, tone emocija, te izbor najboljih suradnika za efektnu scenu i upečatljivu atmosferu (Dalibor Laginja i svjetlo Denija Šesnića) te niz prekrasnih, bogatih kostima (Dženisa Pecotić), koji vas nepogrešivo smještaju u zadani prostor i vrijeme. Bogdanić se i u ovom svom neoklasičnom uprizorenju književnoga klasika uhvatio u koštac s jednom komornom psihološkom dramom na dramatičnu glazbu Rodiona Ščedrina: odlučio se za “destilirano” koreografsko iščitavanje Tolstojeva izvornika, lišeno socijalne i političke pozadine vremena i prostora Carske Rusije. Kroz koherentnu dramaturšku strukturu on se koncentrirao na ljubavnu priču i preciznu psihološku karakterizaciju likova i odnosa. Uloge je, barem na premijernoj izvedbi, odlično podijelio. Balet počinje, i završava, na željezničkoj postaji, uz vrišteći zvuk i uzgibane pare projekcije prijeteće lokomotive, kao naznake tragičnih sudbina kojima su kumovali strast i rigidan društveni okvir.
Plesom uprizoriti lik Ane Karenjine zahtjevan je (i glumački) zadatak, a prvakinja Ljubljanskoga baleta Bojana Nenadović Otrin, odradila ga je doista izvrsno. Tijekom cijeloga baleta, koncipiranoga u 12 scena, pokazala je lepezu najrazličitijih osjećaja, od nesretne, ali lojalne supruge, preko majke koja prema sinu gaji duboku ljubav i naklonost, pa do strastvene, hrabre ljubavnice i razočarane, izdane, izopćene žene, koja odabire smrt. Dvije su scene bile osobito upečatljive – izgledala je kao da doslovno umire iznutra dok joj muž oduzima dijete (Filip Viljušić), te u konačnoj sceni rastanka s grofom Vronskim. Bogdanić je njena nestalnog ljubavnika ponešto pacifizirao, a na sceni ga je strogo kontrolirano i zrelo uprizorio prvak Berlinskoga državnoga baleta, riječki dečko Ronald Savković. Ovo mu je bio prvi nastup u rodnome gradu nakon 14 godina, tijekom kojih je postigao slavu na svjetskim baletnim pozornicama.
Trud čitavog ansambla
Koreografija za Karenjina nije osobito intrigantna, a lik ukočenog, hladnog, prezrenog supruga, koji mora sačuvati ugled u društvu, Bogdanić kao da je osmislio za sebe, budući da ga je, više-manje neplanirano, vrlo nadahnuto osobno otplesao na premijernoj izvedbi, umjesto najavljenog Valerija Rasskazova. Ansambl i ostali protagonisti, poput uzornoga para Kiti i Levina (osjećajna Paula Rus i stameni Dmitri Andrejčuk), grofice Vronske (Marina Grgurić), ili kneginje Betsi (Oxana Brandiboura) tu su da bi intenzivirali dramaturški lajtmotiv (ljubavnog, obiteljskog) trokuta, i demonstrirali, pogotovo u sceni bala ili dojmljivoga prizora na trkalištu (izvanredan Vladimir de Freitas Rosa), koliko je Riječki balet trebao poraditi i na (neo)klasičnom izričaju. (jutarnji.hr)
