Home Kolumne Riječki kafe: Od Loleka i Boleka, do Ekonomskog tigra Nove Europe

Riječki kafe: Od Loleka i Boleka, do Ekonomskog tigra Nove Europe

2727
0
This image has an empty alt attribute; its file name is poljska-1024x683.jpg
Razgovarao Livio Defranza

U godini koja se lagano bliži kraju, pojedine su europske zemlje slavile stotu obiljetnicu nezavisnosti, među njima je i Poljska. Po nekima nestašno dijete Europske Unije, po drugima nova Njemačka; u kolektivnom pamćenju mnogih Riječana stare generacije je sigurno ona “stara” Poljska o kojoj je Johnny Stulić napisao pjesmu Poljska u mome srcu; Poljska praznih izloga trgovina, policijskog sata, suludih višesatnih kontrola na granici Varšavskog pakta.
Fast forward…30 godina kasnije, sjedim u hostelu u Barceloni i zovu me iz Krakova iz jedne njemačke kompanije da me informiraju da sam prošao intervju za posao. Nekoliko dana kasnije bio sam u centru Krakova i pripremao papire za radnu dozvolu. Poljska koju sam osobno upoznao je bila “drugi svijet” u odnosu na onu “staru” iz doba Wojciecha Jaruzelskog.
Dinamična ekonomija, kompanije koje “ganjaju” nove ljude, jer – u zemlji sa stopom nezaposlenosti od 4% glavno pitanje nije kako naći posao, već po kojim uvjetima; zemlja koja je preko preko noći privukla milijun mladih Ukrajinaca nakon Euromaidana.
Ima doduše jedna Riječanka koja je sigurno mjerodavnija od mene da govori o toj zemlji: Jelena Simić; Jelena je svojedobno diplomirala kroatistiku na riječkom Sveučilištu, živjela i studirala u Poljskoj nekoliko godina i na koncu se zaposlila kao savjetnik za poljske investitore u Hrvatskoj. U Rijeci (a i u Hrvatskoj) ima malo ljudi koji toliko dobro poznaju zemlju Fryderyka Chopina.

Jelena, ove godine Poljska slavi 100. godišnjicu nezavisnosti. Ti, kao Riječanka, naučila si poljski gotovo do savršenstva (po riječima naših zajedničkih poznanika Poljaka). No, kako to da si uopće odlučila naučiti taj jezik?

Studirala sam kroatistiku na Sveučilištu u Rijeci i na prvoj godini faksa odlučila upisati poljski kako bih bolje upoznala specifičnost slavenskih jezika. Bio je to izborni predmet pa sam svakotjedne lekcije tretirala više kao proširenje znanja morfologije hrvatskoga jezika i učenje o kulturi naroda koji je u mnogočemu sličan našemu. Prije svega, bio je to odmor od onih ozbiljnijih fakultetskih obaveza, u društvu brojnih kolega s godine – jer svi smo se vodili istom idejom – upisati zabavni fakultativni predmet i pritom, bez puno muke, prikupiti dovoljan broj ECTS bodova. Bili smo prva generacija bolonje i brzo smo skužili kako stvari funkcioniraju. Četiri semestra su proletjela s tadašnjom lektoricom Monikom Dumanovsky i vjerojatno mnogi od nas nisu niti bili svjesni koliko se jezika zapravo uvuklo negdje ispod površine i samo čeka provjeru u praksi. Prilika za prvi realni test na terenu bila je odlazak na ljetni kurs jezika za strance u poljski Lublin i na tome vječno hvala Moniki, koja se zaista svim silama trudila osnažiti vezu između riječkog Sveučilišta i poljskih jezikoslovnih visokoškolskih institucija. Tamo je, u samo nekoliko dana, jezik jednostavno izašao iz mene i prava je rječotvorna zabava tek počela. Po povratku, pridružila sam se Poljskome kulturnome društvu “Fryderyk Chopin” u Rijeci gdje sam srijedom upijala sve više jezika kroz aktivnost u organizaciji događanja. Istovremeno, uz bok pripremama Hrvatske za ulazak u Europsku uniju otvorila se dostupnost programa Erasmus studentima UNIRI-a, kao što je i Rijeka otvorila svoja njedra strancima.
Toliko su me očarala ta međunarodna okupljanja i razmjene da sam svojevremeno okupila šačicu proaktivnih zaljubljenika, koji su na sličan način upoznavali druge jezike i kulture i bili voljni pomagati ljudima u prilagodbi. Osnovali smo Erasmus Student Network (ESN) u okviru kojega smo organizirali razne vrste događanja za strane studente, pri čemu mi je uvijek bilo važno da me Poljaci (ti zajednički poznanici) razumiju i da im jasno prenesem o čemu se u danome trenutku radi. Bit će da je ta jednostavna ambicija – druženje i povezivanje – bila osnovni pokretač svega ostaloga…

Kad već spominješ kulturne i studentske razmjene, zanimljivo je primjetiti da u Rijeci unazad par godina, najveći broj stranih studenata, čine – Poljaci. Možeš li usporediti školstvo i obrazovni sustav u Poljskoj i Hrvatskoj?

Školstvo u Poljskoj i Hrvatskoj je slično, naglasak je posljednjih godina na vanjskome vrednovanju, a kreativnost učeničke realizacije je paralelno očekivani krajnji efekt. Obje zemlje vole provoditi reforme, samo u različito vrijeme. Posljednjih se dana kod nas dosta glasno zauzimaju različiti stavovi u vezi s odlukom što je bolje za učenike i nastavnike – osam ili devet razreda osnovne škole. Poljska je čak sedamnaest godina (2000-2017) provodila osnovno obrazovanje u trajanju od devet godina, podijeljeno u dvije faze (6+3) i ponovno se odlučila vratiti osmogodišnjem trajanju osnovne škole. Tijekom 2013. sam u okviru Comenius programa radila kao asistent u nastavi u poljskoj osnovnoj školi u gradu Płocku (predavala sam engleski i izbornu nastavuosnova hrvatskog jezika i kulture i proučavala održavanje nastave poljskoga) i pamtim da mi je onda bilo čudno naviknuti se na njihovu strukturu školstva. Faza obrazovanja koja se naziva osnovnom školom trajala je šest godina, nakon čega je slijedila trogodišnja niža srednja škola (na poljskome jeziku nazivana gimnazjum), odnosno proširena općeobrazovna priprema za strukovnu srednju školu (liceum), koja je također obavezna. Poslije se učenik može odlučiti za jednu dodatnu godinu više srednje škole ili nastavak u okviru visokoškolskog obrazovanja. Ono pozitivno u takvome sustavu obrazovanja jest činjenica da je svaki mladi čovjek s punoljetnošću i završenim obaveznim obrazovanjem potkovan strukom i spreman za tržište rada. Česte promjene faza sa sobom nose prilagodbu na osobnoj razini, akako bi se bilo u skladu s brojnijim početcima – rascjepkana struktura podrazumjeva kolateralne promjene zgrade, nove prilagodbe na društva i profesore, načine rada i neizostavna učestalija vanjska vrednovanja prije prelaska u novu fazu. To jest svojevrstan pojačani stres, ali i rana priprema za poslovni svijet, termine, izbore i odluke.
U teoriji obje zemlje teže k tome da se olakša i učenicima i profesorima ma što god mislili skeptici. Ono što je najbitnije u svakom polju ljudskog djelovanja, na bilo kojoj, a najprije na osobnoj razini je spretno se prilagoditi i priviknuti na novo – ma koliko trajalo, proći će – i svako iskustvo gradi.

U razgovoru s nekoliko Hrvata u Krakovu, pamtim izjavu jednog od njih koji je tvrdio da “Kad sam prvi put došao ovdje, Hrvatska je bila ispred Poljske po mnogim kriterijima, no sad je obrnuta situacija”. Gledano iz tvoje perspektive, od prvog puta kad si bila u Poljskoj do današnjih dana, koliko se Poljska promijenila?

Evo prije tjedan dana sam bila u Varšavi na poslovnom putu – slavila prvo desetljeće svoje čvrste veze s Poljskom – i proučavala ju s razumijevanjem baš u namjeri da ti što točnije odgovorim na ovo pitanje… I ne znam je li se zemlja Lolka i Bolka baš drastično promijenila u posljednjih deset godina, ali zasigurno je rapidno napredovala ulaskom u Uniju (2004.) u usporedbi s onim što je što je predstavljala – kako za nas, u mnogim pogledima nekada razvijenije južne Slavene koji su za sve svoje potrebe imali mogućnost opskrbiti se prelaskom granice (u Trst po paštu, hulahopke, traperice, igračke i čoko-namaz), tako i za ostatak europske okoline.
Mogu ti opisati svoj dojam u ljeto 2008. kad sam ondje prvi put kročila. Oduševio me pogled na uski centar Varšave jedne kasne večeri, kad sam izašla iz vlaka na glavnome željezničkome kolodvoru. Osim Palače kulture, mnogima mrske ruske ostavštine (na naslovnoj slici), zaprepastili su me neboderi koji, u odnosu na naše kućice bele s črjenim krovićima, sežu do neba.Za europske standarde, vrlo visoko i neobično. Prva pomisao: “Wooouu, kako američki, kako visoko!Zamisli samo što se događa na tim visinama – ondje se upravlja Poljskom.” Odluke koje se donose na tim korporativnim visinama određuju tempo jedne od najruralnijih zemalja Europe. Treba imati na umu širi kontekst – rapidni razvoj Poljske i njezina današnja uzoritost u poslovanju i upravljanju rezultati su želje za egzistencijom u suvremenosti proizišli iz katastrofe nakon sravnjavanja sa zemljom 1945. (ne ponovilo se) i otpora nametnutome radikalnom komunizmu koji je vladao. Poljaci su uprli sve snage kako bi iskoristili svoje resurse za gospodarski razvoj. Prednjače u povlačenju sredstava iz EU fondova, a krizu koja je Hrvatsku i svijet tresla od 2009. donedavna prebrodili su u nekoliko mjeseci. Snažno i već osjetno u odnosu na Hrvatsku rade na rješavanju birokratskih ograničenja za građane i provode modernu politiku proizvodnje. Uputiš li se automobilom po Poljskoj, uočit ćeš ogromnu količinu kamiona na cestama – transport je strateška industrija, odgovorna za 6,5 posto poljskog BDP-a, što je dvostruko više od, primjerice, poljoprivrede. Ipak, u odnosu na Hrvatsku, turističku auto-destinaciju, dobar dio zemlje je i dalje nedovoljno pokriven autocestama. Efikasan razvoj i otvorene mogućnosti, razumljivo povlače sa sobom i migracije stanovništva. U posljednje dvije godine zamjetna je koncentracija izbjeglica, najviše iz Čečenije, Ukrajine, Gruzije i Armenije – o čemu lokalno stanovništvo jasno izražava svoje nezadovoljstvo. U tradicionalno emigracijskom poljskom društvu 2016. godine, prvi je put zabilježenopovećanje useljenika nad iseljeništvom. Ipak, spomenuti višak ne proizlazi iz značajnog povećanja useljavanja, već zbog smanjenja iseljavanja, a to znači da Poljaci vjerojatno sve manje trajno odlazeu inozemstvo. Vrijedi napomenuti da 73 posto ljudi koji dolaze u zemlju su Poljaci, koji se posljednjih godina vraćaju sa privremenog boravka, uglavnom iz Velike Britanije i Njemačke.

Zaista, i sam sam ostao šokiran kad sam u Krakovu vidio dvije Poljske u kratkom vremenu, s jedne strane migranti iz Čečenije i Ukrajinci koji rade u fast foodu, s druge strane poljski neonacisti koji prosvjeduju protiv migranata. Doduše, spoznaja da sam iz Hrvatske je uvijek imala pozitivnu reakciju sa suprotne strane.
Živjela si više godina u Poljskoj. Kako, po tvom mišljenju, Poljaci vide Hrvatsku i Rijeku?

Živjela sam barem 4 godine u Poljskoj kad se svi ti poljski gradovi i životi zbroje. I svaki put kad upoznam ljude, nebitno otkuda, čim kažem da sam iz Hrvatske, reakcije su odmah: “Woooouuu vaše prozirno more, vaši otoci, šarmantni gradovi, pogledi i skrivene uvale, wino i rakía”.Ubrzo nakon toga slijedi: “Uf, ali ono vaše kamenje po plažama, ajoooj!”Uglavnom prve reakcije su vrlo slične. Poljaci ne znaju hodati po našim plažama (jer su navikli na svoje pješčane) i ono što vrlo često pamte kao suvenir s godišnjeg odmora su plastične papuče za šetanje kroz more. Dok sam tek učila jezik na daljinu, činilo mi se da pretjeruju. Ali kad sam posjetila Poljsku zimi, i tamo, s ostatkom naše ekipe, na minus 25 stupnjeva padala po ledu, to mi više nije bilo uopće tako čudno.
Hrvatska je Poljacima prvenstveno asocijacija na godišnji odmor i to funkcionira po principu šaptanog marketinga. Drže se destinacija koje je provjerio prijatelj, ili prijatelj prijatelja. Snažni su internetski forumi i grupe na društvenim mrežama gdje se okupljaju ljubitelji Hrvatske. Na jugu uglavnom posjećuju Trogir, Makarsku, Omiš, Hvar, Dubrovnik i Plitvička jezera. Na Kvarneru su centri za poljske grupe crikvenička rivijera, otok Krk i Lovran.
Na godišnji odmor obično putuju u popunjenom automobilu po četiri osobe – najčešći sastav: po dva ljubavna pāra s prtljažnikom nakrcanim pivom, živežnim namirnicama i votkom. Nezadovoljnici će reći: “stereotip – škrto, škrbno”, jer Poljaci nisu,za hrvatske pojmove i želje,dovoljno rastrošni turisti – oni paze koliko potrošiti, iako se i u pažljivosti može pretjerati.Pobornik sam isprobavanja lokalnih delicija na putovanju, ali za taj pun prtljažnik namirnica ih nekako ne osuđujem, jer se sjetim koliko mi je bilo apsurdno davati 20 kuna za maslac u Hrvatskoj, kad bih nakon godine dana došla iz Poljske gdje sam ga kupovala za 10 kuna.

Zadnjih godina često se spominje inicijativa Triju Mora koju najviše promoviraju Poljska i naša predsjednica. Koliko se o toj inicijativi priča u poljskoj javnosti?

Poljska je najveći zagovornik te staro-nove međunarodne inicijative energetskog povezivanja Baltika, Crnog Mora i Jadrana kojoj su ciljevi proširenje zajedničkog tržišta i poboljšanje regionalne sigurnost i političke snage. U svibnju je Predsjednik Republike Andrzej Duda izjavio kako je Inicijativa jedan od prioriteta njegovog predsjedništva. Radikalna poljska desnica istodobno naglašavava da je to prije svega infrastrukturno-gospodarski projekt, a ne politički. Kao i kod nas, kao i za svaki projekt, priča se puno već godinama, mišljenja su podijeljena i cijeli proces provedbe je dugotrajan zbog tjeskobe koju izaziva podsjetnik na tendecije koje su postojale između dva svjetska rata i uključenost američkog nadzora, jer zemlja koju bi najviše ‘oštetila’ takva inicijativa je Rusija, grijalica Europe, koja svojedobno nije zazirala od uskraćivanja svojih resursa. Točan prikaz svih varijanti i evolucije trimorskog koncepta nadilazi opseg ovog teksta.

Kao što znaš, brodogradilište 3. maj prolazi kroz teško razdoblje. U Poljskoj je također došlo do restrukturiranja brodogradilišta. Kako su oni riješili to pitanje?

Privatizacijom. Poljska brodograđevna industrija dinamično se razvija. Privatne tvrtke su u izvrsnom stanju, imaju puni portfelj narudžbi i natječu se sa divovima iz skandinavskih zemalja. Kako bi se u postojećoj situaciji još uspješnije natjecala, brodogradilišta u Poljskoj, kao i kod nas, moraju proći (već započetu) transformaciju od konkurentnosti niskim troškovima prema kvaliteti proizvoda. Ne dolazi u obzir povratak na model od prije deset godina i trenutno se za tu svrhu poduzima niz akcija u cilju pojačanja kvalitete. Nadležnost industrije trenutno je i dalje vrlo raspršena – mnogo je malih i usko specijaliziranih brodogradilišta. Preporuka za promjenu je dobro planiranje i provodba konsolidacije, pri čemu će nova centrala zapravo biti odgovorna za razvoj i strategiju.

Savjetuješ poljske firme u Hrvatskoj. S obzirom na našu prilično lošu poziciju na Doing Business ljestvici, spontano mi dođe da te pitam – na koje se probleme najviše žale? Jesi li ikada pokušala dovesti poljske investitore u Rijeku?

Birokracija je svima u početku bauk. Poljacima čak možda i ne toliko jer su i sami navikli na kafkijansku atmosferu vlastitih državnih ureda. S dokumentacijom pali jedino upornost, preciznost i strpljenje. Kad se riješi papirologija, rampa se podigne i onda je na invesitorima odluka na koliko će mjesta pokušati parkirati i na koji će način voziti po parkiralištu. Potrebno je također znati kako se uklopiti. Za proboj strane tvrtke, na bilo kojem domaćem tržištu, a u Hrvatskoj posebno, ključno je poznavanje lokalne kulture, jezika i načina razmišljanja lokalnih giganata. U Hrvatskoj je potrebno biti prisutan, doputovati, sastajati se i razgovarati, i na kraju – posvetiti dovoljno vremena za izvlačenje zaključaka iz viđenoga.
Razumljivo, domaći štite svoj teren i ako ne formuliraš pravo pitanje, nećeš dobiti odgovor. Strani investitori koji teško uspijevaju i na kraju se povuku ili nisu dovoljno uporni u svojim dolascima ili pak Hrvatsku promatraju kao samo jedan od svojih projekata. Često sam svjedočila apstraktnome gledanju na naše tržište i pristup Hrvatskoj kao maloj zemlji u kojoj je egzotično započeti poslovanje – kako bi se svojem konkretnome poslovanju kod kuće dalo međunarodni akcent. Bilo je čak takvih, koji očekuju da ćete im razviti biznis ako vas nekoliko puta izvedu na ručak i pomognete im izabrati lokalne namirnice koje će kasnije ponijeti kući. A potrebno je nastaviti razmjenjivati informacije.
Tako je, savjetujem i organiziram posao i lijepim (alarmiram) tamo gdje vidim da postoji praznina. Posljednjih godina dosta uspješno – radim to na razini Hrvatske, za financijski sektor, postavljam bankomate (u Rijeci ih također već ima nekoliko). Usporedo se razvijaju i neke druge stvari, o čemu možemo uskoro.

Hrvati i Poljaci u biznisu – u čemu su slični, u čemu se razlikuju?

Poljaci su konkretni i uporni. Povežu se kad se pojavi problem, prilagodljivi su i to je, vjerojatno čisti darvinizam. Kao što sam ranije spomenula, kroz povijest su bili potlačeni od različitih sila pa im je već urođena brza organizacija kad se pali i gori. Za posao je to izvrsna karakteristika. Bitan im je omjer kvalitete i cijene, a zbog svoje veličine u stanju su ponuditi konkuretniju cijenu i za svoj proizvod i za svoj rad (plaće su u Poljskoj niže nego u Hrvatskoj). Što se tiče jezika, konkretni su, zahtjevni, a pritom vrlo ljubazni. Nama se ponekad mogu činiti pretjeranima, ali treba imati na umu da te razlike proizlaze iz jezične ljubaznosti. Meni je ta jezična ljubaznost posebno draga i privlačna. Jezik definitivno oblikuje način razmišljanja. Inzistiraju na konkretnim sastancima, manje u kavani, više u poslovnom okruženju – pa ih je po tom pitanju u Hrvatskoj potrebno omekšati. Ipak, brzo se prilagode na mediteransku kulturu ispijanja kave.

Slažem se po pitanju ljubaznosti, kada čovjek živi u ambijentu u kojem se na svakom koraku čuje”proszę” (molim) i “dzięki” (hvala), povratak u hrvatsku surovnost može biti na trenutke zabavan. Kad se privikneš na taj poljski stil komunikacije i kasnije ga koristiš u Rijeci, glavna reakcija suprotne strane je “Što si tako pristojan!?” i “Eh da su svi pristojni kao Vi!”. Doduše, ima i tamo gradova gdje su ljudi možda zatvoreniji i manje pristojni. Koji poljski grad je po tebi najsličniji Rijeci?

Po arhitekturi teško da ćeš u Poljskoj naći grad koji je sličan Rijeci, jer baltički gradovi podsjećaju više na Amsterdam i Dansku. Ipak, mjesto na moru u kojem sam osjetila snažniju povezanost s Rijekom bio je njihov trograd, Trójmiasto (eng. Tricity) koji se sastoji od Gdanjska, Sopota i Gdinje. Kombinacija morskih mirisa i suživot triju priobalnih gradova podsjetio me na riječku vezu s Opatijom. U Gdanjsku rješavaš papirologiju i ideš u školu, na posao, obavljaš dnevne zadatke, a u Sopot ideš po dozu opuštanja i luksuza. Sopot slovi za spa lječilište i poznat je po svojoj šetnici, dugačkome drvenome molu na prostranoj pješčanoj plaži. Tamošnji galebovi su potpuno drugačiji od naših – imaju crne glave i bijelo tijelo.
Ako u poljskoj tražiš ulicu koja podsjeća na Korzo, onda je grad definitivno Łódź, sivi industrijalni grad u srcu zemlje, koji je pak napravio čuda od svoje industrijalne ostavštine. OFF Piotrkowska je najmodernija adresa na kojoj se okupljaju predstavnici kreativnih industrija. Projekt je smješten u staroj tvornici, za što nije bila potrebna velika investicija u odnosu na dobiveni rezultat. Kod nas se godinama priča o pretvorbi Tvornice papira u takvo mjesto, ali nažalost, nikako da zaživi.

I za kraj, nakon godina učenja poljskog jezika tvoja najdraža poljska riječ je…

Możliwości. Provjerite što znači.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here