Home Kolumne Riječki kafe sa Sandom Baretić: Povratnica koja promovira svoj grad!

Riječki kafe sa Sandom Baretić: Povratnica koja promovira svoj grad!

1436
0
This image has an empty alt attribute; its file name is sa4.png
Sa Sandom Baretić razgovarao Livio Defranza

Na popularnoj društvenoj mrezi Youtube nema puno kanala koji se bave Rijekom, nedavno smo spomenuli video američke blogerice koja je posjetila Rijeku (link) i opisala svoje (uglavnom) pozitivne dojmove o našem gradu. Youtube kanali o Hrvatskoj i Rijeci su često pokrenuti od stranaca koji žive i putuju ovdje. Jedan kanal koji je iznimka u toj priči je Croatian Experience with Sanda, kanal koji je pokrenula Riječanka Sanda Baretić, povratnica u svom rodnom gradu, koja strancima daje savjete za zivot i putovanje u Hrvatsku i Rijeku. Na stranu činjenica da je u klimi kolektivne medijske depresije na razini SF filma pronaći osobu koja ne da samo vidi svoju budućnost u rodnom gradu, već i promovira svoj grad strancima da ga posjete. Postalo je gotovo nepisano pravilo da ovdje ništa ne vrijedi pokušavati, po sistemu “idi i ne okreći se sine”.
Sandin kanal je vrlo korektan i koristan, ne stvara lažnu iluziju o ovoj zemlji i gradu, nije isključivo fokusiran na onu Hrvatsku koju Paul Bradbury (osnivac portala Total Croatia News) zove “Holiday Croatia” koja je nasuprot “Real Croatia”, one Hrvatske iz koje mnogi mladi bježe ili su već emigrirali, uključujući i autora ovog članka. No, krenimo s pitanjima…

Živjela si u Indiji i Meksiku više godina, koliko točno i gdje? Zašto uopće ove dvije “neobične” dijasporske destinacije, većina tvojih vršnjaka bira Irsku i Njemacku.

Nakon završenog jezičnog smjera Prve riječke hrvatske gimnazije, prvo sam se preselila u Ljubljanu na studij modnog i tekstilnog dizajna, gdje se na trećoj godini pojavila se mogućnost odlaska na studentsku razmjenu. Što se moje struke tiče, većina fakulteta koji su se nudili za razmjenu preko ERASMUS-a bili su izvan mojih financijskih mogućnosti. Iako sam tijekom fakulteta primala stipendiju i radila te imala pomoć obitelji, nisam mogla studirati u Španjolskoj ili u Francuskoj. Ponuda fakulteta u Europi djelovala mi je osim toga, prilično konvencionalno. Oduvijek sam obožavala boje, tekstil, odjeću, umjetnost, jezike i putovanja te su me privlačila mjesta gdje su istaknuti kolorit i tradicionalne vještine oblikovanja tekstila i odjeće. Počela sam istraživati umjetničke i dizajnerske programe na raznim fakultetima diljem svijeta. Pronašla sam Srishti School of Art, Design and Technology u Bangaloreu, u Indiji te sam im samostalno poslala upit vezano uz mogućnost studentske razmjene te su istog dana odgovorili pozitivno. U početku su se svi čudili mom izboru. Čak me i dekan mog faksa u Ljubljani osobno zvao na razgovor da provjeri zašto želim ići studirati u Indiju jer, iako ima tradiciju uzgoja pamuka dugu 10 000 godina, te fenomenalnu tradiciju bojanja, tiskanja ili vezenja tkanina, ipak, nije Pariz, London niti Milano. Tek kad sam stigla u Indiju i kad me dočekao šofer s fakulteta i odveo u moj novi studentski dom s mramornim podovima, dva kuhara i čistačicom te kad sam došla na prva predavanja u internacionalnu sredinu u Bangaloreu, prijestolnici svile u Indiji i tehnološkom središtu, saznala sam da je ovaj privatni fakultet jedan od najprestižnijih u Indiji, i zaista, nadmašio je moja očekivanja. Nakon studentske razmjene provela sam u Indiji i Nepalu još neko vrijeme kako bih bolje upoznala te zemlje, a sveukupno sam u tom dijelu svijeta provela oko 9 mjeseci. Provela sam neko vrijeme i na sjeveru Indije te u Pokhari u Nepalu. Zatim sam se u Meksiko preselila zbog veze, gdje sam nastavila živjeti 4 godine u Meksiko City-ju. Nama je teško uopće i pojmiti koliko su to veliki gradovi. Bangalore ima 12 milijuna stanovnika, a Meksiko City 22 milijuna stanovnika. Dovoljno je samo reći da, kad sam se vratila u Rijeku, zrak u centru i uz Mrtvi kanal djelovao mi je prekrasno čist, svjež i mirisan, a riječke ulice prostrane i s malo ljudi, dok mi se promet činio prohodan i bez gužve, a vozači pažljivi i uviđavni.

This image has an empty alt attribute; its file name is sa6.png

Kako si se odlučila otići i na kraju vratiti ?

Uvijek sam odlučivala putovati vođena novim i boljim prilikama koje su mi se pružale, a ne strahom. Odlazak u Ljubljanu s 18 godina značio je učenje novog jezika, upoznavanje nove sredine, studij na odličnom fakultetu s fantastičnim profesorima te osamostaljivanje. Odlazak u Indiju na studij značio je jedinstveno iskustvo i upoznavanje nove kulture, kao i odlazak u Meksiko. Neke odluke bile su lakše, a neke teže, kao i periodi potrebni za prilagodbu. Prema mom iskustvu, treba otprilike 3 mjeseca da bi se donekle upoznala nova kultura i dovoljno savladao jezik. Također, velika je razlika putovati kroz mjesta i države ili zaista tamo i živjeti. U svakom trenu treba izabrati ono što je u tom trenutku najbolji odabir, a za mene je to sada Hrvatska.

Je li teži povratak ili odlazak?

Meni je osobno podjednako. Važno je samo da se svaka odluka donosi smisleno i iz dobrih razloga.

This image has an empty alt attribute; its file name is sa3-1.png

Nakon nekoliko godina vani, koji dojam si dobila nakon povratka? Pretpostavljam da nakon nekoliko godina dobiješ “objektivniju” sliku o vlastitoj zemlji i možeš uspoređivati s inozemstvom.
Je li Rijeka bolja, ista ili lošija u odnosu na prije?

Sveukupno sam provela vani 7 godina, ali najduže razdoblje izbivanja bilo je dvije i pol godine „u komadu“. Zapravo sam baš nedavno napravila video na svom YouTube kanalu o stvarima koje su mi predstavljale svojevrsni kulturni šok nakon povratka. Generalno, moram napomenuti da volim Rijeku i mislim da ovaj grad i njegovi ljudi imaju divne predispozicije i potencijal. Međutim, djeluje mi kao da je Rijeka od prije 10 – 15 godina bila aktivniji i zadovoljniji grad.
Mladi su imali gdje izaći, kulturna scena je bila življa. Manje ljudi je kopalo po kantama za smeće, a više ljudi je hodalo po gradu s blagim osmjehom umjesto sa zabrinutim i umornim izrazom lica. Djeluje mi poražavajuće koliko malo toga se u 10 godina napravilo, a koliko se stvari pustilo da polagano propadaju.
U gimnaziji sam bila predsjednica Gradskog vijeća učenika grada Rijeke i još tada je mnogo stvari koje smo predlagali ostalo na razini puke priče i slikanja za novine. I sada, nakon svih tih godina nevjerojatno mi je kako ispred Osnovne Škole Nikola Tesla još uvijek nema ni parka ni knjižnice, ražalostim se svaki put kad prođem pored bivšeg Teatra Fenice, parkiram kod Benčića ili vidim u kakvom je stanju KBC Rijeka. Što se tiče ekološke osviještenosti, zapanjujuće je kako se djecu u riječkim vrtićima i školama već barem 20 godina potiče na recikliranje i uči o štednji vode, a i dalje smo praktički na nivou recikliranja papira jednom godišnje.
U Sloveniji se razlika u uređenosti i organiziranosti osjeti čim prijeđeš granicu, a Ljubljana, iako mali grad male države, posvuda ima kante za smeće za recikliranje: organskog otpada, papira, stakla, plastike i tetrapaka, a ljudi se pažljivo odnose prema svojem okolišu. Kao studentica sam tamo još prije 10 godina mogla jesti na bonove u preko 20 restorana, od obične pizzerije i fast fooda, do kineskog, tajlandskog, meksičkog, indijskog, vijetnamskog, izraelskog i španjolskog restorana ili vegetarijanskih restorana, dok je u Rijeci postojao jedino Indeks. U tom smislu, Ljubljana je zaista internacionalan grad, i možda se u toj usporedbi najbolje ogledaju prilike i mogućnosti za napredak mladih ljudi.
Stvari koje su mi djelovale pozitivno kad sam se vratila bile su, na prvom mjestu – more i Rječina, najveća blaga našeg grada; čist zrak, pitka voda, sigurnost, nenapučenost, solidno zdravstveno osiguranje i obrazovanje, kao i neke banalne stvari poput toga da u Rijeci imaš dovoljno kanti za smeće.
Ono što mi nikako nije bilo jasno je kako se ljudi toliko žale, a istovremeno stalno imaju vremena i novca za sjediti po kafićima, piti kavu i pušiti. Imamo mnogo pozitivnih stvari i prirodnih bogatstava koja su nam dana, znamo jezike, lijepi smo i jaki ljudi.
Zadnje tri i pol godine opet živim u Rijeci, i, nažalost, mogu reći da je stvarno hrvatska birokracija, u najmanju ruku, bespotrebno komplicirana u odnosu na mnoge druge zemlje. Mnogo stvari koje bi se trebale poticati i vrednovati ovdje je teško ili nemoguće ostvariti, a ljude se ne potiče da budu poduzetni i preuzmu inicijativu.

Kad je nastala uopće ideja stvaranja Youtube kanala za strance koji žele znati više o Rijeci i Hrvatskoj?

Počasna konzulica Republike Hrvatske u Meksiku, Laura Martin del Campo Steta, htjela je da u Meksiku podučavam hrvatski jezik. Shvatila sam da je to nešto što našim ljudima izrazito nedostaje, posebice potomcima Hrvata. Budući da sam oduvijek voljela jezike i učila ih, odlučila sam se prihvatiti izazova i u sklopu konzulata sam počela podučavati hrvatski. U početku je bila organizirana samo jedna grupa potomaka, a kasnije i grupa Meksikanaca koji su bili oduševljeni Hrvatskom. U edukativnim materijalima koje sam pripremala na španjolskom jeziku, uvijek sam uključivala dio o hrvatskoj kulturi i cijeli sadržaj predstavljala na zabavan i jednostavan način. S vremenom su mi se počeli javljati i ljudi iz čitave Latinske Amerike, a kasnije i iz ostatka svijeta sa svojim potrebama za učenje hrvatskog jezika. Zbog toga sam pokrenula YouTube kanal, kako bih sve te informacije učinila što dostupnijima. Zbog publike koja je sad sve širih interesa, skoro 5000 ljudi prati me samo na YouTube kanalu i brojke mjesečno rastu. Ove godine primarni jezik mojih videa je engleski, sa titlovima. Uz jezik i kulturu, želim promovirati i sve dobro što Hrvatska ima za ponuditi od svoje turističke ponude, apartmana i proizvoda te sam otvorena za suradnju s našim poduzetnicima. Moj kanal možete na YouTube-u naći pod imenom „Croatian Experience with Sanda“, pa mi javite kako vam se sviđaju videi, a ukoliko želite surađivati, pošaljite mi e-mail na croatianexperiencewithsanda@gmail.com kako bismo vašu ponudu mogli predstaviti onima koji dolaze ili su zainteresirani za Hrvatsku i hrvatske proizvode i usluge.

Kakve su reakcije dosad?

Reakcije su oduvijek izrazito pozitivne, što me veseli. Ljudi su sretni što dobivaju informacije iz prve ruke. Broj ljudi iz cijelog svijeta koji me prate je već u tisućama, na YouTube-u i na Facebook-u, što znači da im se očigledno sviđa moj rad i da je kvalitetan. Primam jako lijepe komentare i poruke te mi se počinje javljati sve više ljudi za različite oblike suradnje.

Živjela si u vise država, kako je svaka od tih država utjecala na tvoje ja, na tvoj karakter ? Pretpostavljam da si od svake drzave “sačuvala” nešto. Koja je najbolja životna lekcija koju si naučila u inozemstvu?

Hrvatska me naučila da tražim kako se može poboljšati situacija kojom nisam zadovoljna i da je naše more najljepše na svijetu.
Slovenija me naučila da postoji kulturni i otvoreni svijet gdje se cijeni talent, sposobnost, marljivost i rad.
Indija me naučila da uživam u okusima, mirisima i bojama i da je moguć suživot apsolutnih suprotnosti.
Nepal me naučio da treba pomoći drugima u nevolji, da cijenim sve što imam i da dijelim s ljudima koji to zaslužuju.
Meksiko me naučio da treba biti uvijek na oprezu, ma kako god lijepo stvari izgledale na površini, jer se situacija brzo može promijeniti.

U Hrvatskoj i Rijeci se često govori o emigriranju u inozemstvu, mladima su posebno pogođeni tom tematikom, smatraš li da je odlazak iz Hrvatske pozitivna ili negativna stvar?

Svaka odluka donesena iz pravih razloga je dobra i ljudi trebaju težiti poboljšanju, bilo ako odluče ostati u Hrvatskoj ili otići iz nje. Smatram da je odlazak iz Hrvatske generalno pozitivna stvar. Postoje tolike države, kulture, i iskustva koja mogu samo obogatiti čovjeka i pomoći mladima da se razviju i objektivno sagledaju stvari. Meni je moja mudra majka davno rekla, „Idi i vidi kako je, uvijek se možeš vratiti jer ovdje imaš dom.“ i to je istina. Isto tako smatram i da je povratak u Hrvatsku pozitivna stvar. Naravno, sve ovisi o situaciji i prilikama i nadam se da će se stvari u Hrvatskoj moći poboljšati jer imamo krasnu zemlju punu potencijala.

This image has an empty alt attribute; its file name is sa1-1.png

Možeš li dati jedan razlog Riječanima da posjete Meksiko ili Indiju?

Mogu im dati i više razloga: šarenilo, život, hrana, fantastični okusi, svježa papaya, svježi kokos, guava s chileom, mango lassi, toplina i potpuno novo iskustvo, prijateljski ljudi, fenomenalna arhitektura i povijest, iskustva koja će vas oplemeniti za cijeli život, predivna priroda, slonovi, deve, očaravajuća glazba, bogatstvo kulture i povijesti te, naravno, tradicionalni tekstil, odjeća, nakit i rukotvorine.

Ima li nešto na sto trebaju paziti kad posjete ove dvije države?

Meksiko (130 milijuna ljudi) i Indija (1 milijarda i 300 milijuna ljudi) imaju toliki broj ljudi da su i razlike među ljudima mnogo izraženije. Ekstremi su puno veći. Razlika između siromaštva i bogatstva je veća. Skoro sve može biti potencijalno opasno, zato je važno poštivati pravila zemlje u koju se dolazi i dobro promatrati oko sebe. U Indiji treba paziti na ponašanje i odijevanje, u većini Indije nema držanja za ruke ili ljubljenja u javnosti, a kao žena bolje je na ulicama biti obučena u salwar kameez i odjeću koja nije uska ili kratka. To možda nama zvuči čudno, ali tako te ljudi više poštuju, a ujedno iskazuješ i tvoje poštovanje prema njima. Kad sam se u Indiji vozila javnim autobusima, držala sam se ženske, prednje strane autobusa, i oblačila u njihovu odjeću. Nikada nisam imala problema, a ljudi su me često pitali jesam li sa sjevera Indije zbog moje svijetle puti i tretirali me s poštovanjem. S druge strane, moje kolegice iz Europe i SAD-a koje su se držale uskih traperica, kratkih hlača i topića uvijek su imale problema.
U Meksiku je najvažnije paziti u koje dijelove grada, a i države ideš, jer tamo postoje nepisane granice. Jedna četvrt ili kolonija u Meksiko Citiju može biti iznimno bogata i sigurna, dok je kolonija odmah do nje izrazito opasna, pogotovo za strance. Kako znati gdje je razlika između jedne i druge kolonije? Često nemoguće, ako ti netko ne kaže, a ponekad je granica sigurnog i jako opasnog negdje na pola iste ulice. U tim zemljama je također važno paziti na opću higijenu i vodu.

Indija i Meksiko su puno dinamičnija okruzenja od “spore” Hrvatske, što više voliš, dinamična društva zemalja u razvoju ili mirnu Europu?

Trenutno mi više odgovara mirna Europa.

Za kraj, opiši jednom rečenicom Hrvatsku, Meksiko i Indiju.

Hrvatska: Možemo mi i puno bolje.
Meksiko: Na pola puta između Europe i Indije.
Indija: Šareni kaos koji ima neki čudan smisao.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here