Pod geslom “S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom NE!” dana 14.12.2012. izašli smo na Markov trg u Zagrebu u nadi da će nas vidjeti i čuti oni koji kroje sudbine naše djece, djece s poteškoćama u razvoju. Isto su učinili i roditelji koji dijele istu sudbinu u Splitu i Dubrovniku. Činilo mi se da nas je nekako malo, no kako nas i ne bi bilo malo. Naime, nema baš puno roditelja djece invalida koji si mogu priuštiti odlazak od kuće bez djeteta jer u našim slučajevima roditeljstvo ima malo drugačije zadatke nego što je to uobičajeno.
Ono što me najviše dirnulo bila su djeca koja su na onoj hladnoći došla tražiti svoja prava Između ostalog nepokretna djeca u kolicima, pokrivena dekicama, koje, vjerujte, ne mogu zagrijati noge koje se ne pomiču. Jedna majka mi je pričala da joj je kćer rekla da želi ići sama boriti se za svoja kolica. Možete li to zamisliti? Taj dan sam shvatila da je stvarno prekipilo, ljudi su očajni, bez novaca. Ali u ovom slučaju ti novci im ne nedostaju zbog nekih sitnih ili manje sitnih užitaka, luksuza koje su si do sada mogli priuštiti, nego više nisu u mogućnosti plaćati privatne fizioterapeute, logopede, defektologe ili pak putovati većinom o svom trošku u druge gradove kako bi njihova djeca dobila šansu da odrastu u donekle samostalne, pa možda čak i društvu korisne pojedince. Ukoliko i imate sreću uključiti dijete u neki vid socijalizacije, npr. dječji vrtić ono ne smije tamo boraviti dulje od 3 sata i 59 min jer u tom slučaju gubi dio svoje osobne invalidnine.
Evo jedan primjer da si svatko može predočiti koliko je to besmisleno. Moj sin će, kada za to dođe vrijeme ići u školu besplatno jer je u Republici Hrvatskoj osnovnoškolsko obrazovanje za svih obavezno i besplatno. Istovremeno će njegova sestra blizanka, dijete s poteškoćama u razvoju svoju školu plaćati nešto više od 600kn jer će joj uzeti polovicu invalidnine ukoliko bude boravila u školi dulje od 3 sata i 59 minuta. Ima li to ikakvog smisla? Možda i ima kada gledaš sa strane, kada se to tebe ne tiče, ali kada si u tome vidiš da je to čisti primjer diskriminacije koju bi trebalo najstrože kažnjavati. Odrasla sam u uvjerenju da smo svi jednaki, sada kada sam majka djevojčice s poteškoćama vidim da to nije tako.
Ovo su samo neki od razloga našeg izlaska na prosvjed. Teško mi je reći da li je imao odjeka ili ne, ali vjerujem da je ovo bio tek prvi ovakav prosvjed u nizu koji slijedi, jer odustati nećemo. Ipak, radi se o našoj djeci, o dostojanstvu na koje svatko ima pravo. Ona nisu tražila svoja oštećenja, niti su ih ičim zaslužila, pa ne zaslužuju niti da budu na ovakve načine izdvajana iz društva i da im njihova prava budu uskraćivana.(Zvjezdana Pliskovac)
