Manje senilni se mogu sjetiti kampanje koja je svojevremeno uzvitlala HR informativni prostor. U žiži “bla – bla” obećavajuće i gromoglasne retorike tada su bili otoci. Uvest ćemo život na otoke, grmili su političari koji s otocima žive, ako, koliko im traje godišnji odmor. I kao bezbroj puta do sada ta “akcija” je trajala toliko da se ni odjek riječi nije stigao čuti.
U ovoj kvazi državi obećanja traju kraće od obećavajućih riječi. Previše se praznih i lažnih obećanja ovaj narod do sada naslušao. Rezultati kao i uvijek do sada bili su suprotni, užasavajuće suprotni, od bučnih i redovito trijumfalnih ali ispraznih najava. Godinama su me poslovne obaveze navodile putovati u Dalmaciju. Koristio sam tada trajekt koji je u večernjim satima isplovljavao iz Rijeke. Komotna i ugodna vožnja uz restoran i spavaću kabinu omogućavale su mi da stignem na cilj (Split – Dubrovnik) naspavan i odmoren ne gubeći aktivno radno vrijeme. Davno više neman obavezno radno vrijeme, u mirovini sam.
Zaželio sam si ovog ljeta posjetiti lijepa i ugodna mjesta mojih nekadašnjih radnih putovanja. Planirao sam povesti na taj put i prijatelje koji žive vani. Poslije onako bučne kampanje, naivno vjerujući bajnoj političkoj kakofoniji, nisam ni pomišljao da više nema trajekta. Zemlja je u obećavajućem turističkom usponu, svakodnevno se obaraju rekordi, plus briga za otoke a trajekta više nema. Reći da je to apsurdno ispada naivno. Turistička velesila (!?), a ukida u sezoni mogućnost putovanja po Dalmaciji. Tipična HR poslovna invencija. Zar je teško napraviti trajekt za vlastite ljetne potrebe? Čini mi se da toliko brodograđevnih kapaciteta i znanja ova zemlja još ima. I ne mora svaki zasebni element procesa, u ovom slučaju turističkog, biti ekonomski isplativ ako to doprinosi uspješnom ukupnom pozitivnom poslovanju cijele grane.
No, nije to jedini hrvatski otočni feler, ima toga još. Razdragani TV reporteri, kao u doba ranijeg režima ne iznose poteškoće da ne bi valjda ukaljali svijetli obraz stranke na vlasti. Često puta osjećam tu nepromijenjenu notu sirovog “komunizma / socijalizma” kada se sve prikazivalo po nekakvom “uspješnom”, skoro pa hollywoodskom scenariju.
Trebali smo nedavno poslati brzojav na nedaleki jadranski otok. Naglašavam to da se ne pomisli da smo trebali kontaktirati neki atol u Koraljnom moru. Brzojav je poslan iz Pule na Rab, udaljenosti koja se u elektronici valjda mjeri nano ili piko sekundama.
U suvremenoj, naprednoj i jasno samostalnoj, novoj i vječnoj našoj, uzusi mjerenja vremena su se, čini mi se, promijenili. Brzojav, valjda bi trebalo reći sporojav, upućen iz Pule u petak nešto iza trinaest sati stigao je na Rab, na odredište u ponedjeljak oko dvanaest sati. Mislim da bi se veslajući batanom uspjelo stići prije. Sedamdesetak sati za tih oko 100 (sto) km zračne linije. Nazdravlje! Uspješni je to napredak ove bajne turističke zemlje usred sezone. I ne samo to, pošiljatelj je morao potpisati da je upoznat s vremenom putovanja tog sporojava. Sporojav, plaćen jasno kao brzojav!
To i takva stanja me neminovno upućuju na pitanje na kojem je društvenom polju ova pseudodržava uopće postigla kakav napredak u četvrt stoljeća svog postojanja? Navedimo da je to vrijeme u kojem su se gubitničke države iz drugog svjetskog rata dobrano ekonomski oporavile. Pored urušene privrede te su zemlje bile opterećene velikim reparacijskim obavezama. U dvadeset i pet godina poslije pobjedonosnog rata HR je hiper zadužena i unazađena zemlja. “Uspjeh” je postignut u lopovluku, nasilju, rastrošnosti, neodgovornosti i sličnim “dostignućima” koje su snašle ovu zemlju predvođenu čudnom vrstom takozvanih domoljuba.
