Položaj žena u našem društvu umnogome je bio vezan uz odnos katoličke crkve i žena. Logika učenja Katoličke ali i mnogih drugih varijanti kršćanstva, u prošlosti je bio prilično jednostavan. Od Eve koja je Adama navela na grijeh, žene su službenice zla. Nije zato ni čudno da bi se iz današnje perspektive riječi mnogih svećenika mogle protumačiti kao neskrivena mržnja prema ženama. Jedan od njih je bio i Alojzije Stepinac, kardinal kojeg Crkva u Hrvata želi proglasiti svecem.
Povodom današnjeg Dana žena, objavljujemo Stepinčeve misli o ženama. Njegove riječi i danas su aktualne jer su dosegnuta prava žena ponovno pred novim izazovima. Pojava klečavaca koji se na trgovima bore za povratak u srednji vijek samo je simptom aktualnog društvenog trenutka, vrlo sličnih primjera novih vjerskih fundamentalista ima i u susjednoj BiH i Srbiji. Niz je primjera iz povijesti koji nam potvrđuju kako se jednom dosegnuta prava lako mogu izgubiti pod utjecajem vjerskog fundamentalizma. Sjetimo se Irana i Afganistana u kojima su žene sredinom 20. stoljeća doživjele društvenu emancipaciju da bi im nekoliko desetljeća nakon toga vlasti dodijelile potpuno drugorazrednu ulogu u društvu.
‘Zanimljivo je, kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva’, pisao je Alojzije Stepinac u pismu suradnicama Krista Kralja 1955. godine.
‘Zar nije i onda (u Kristovo doba) vladao brak ‘civilni” i mnogoženstvo?’ pita se Stepinac zgražavajući se nad građanskom zajednicom i poistovjećujući je s poligamijom.
Stepinac žene upućuje na jedinu ženu u povijesti koja po njemu zaslužuje puno poštovanje – Mariju, djevičansku majku Isusovu. A žene, one koje nisu imale sreću da zatrudne po Duhu svetome, upućuje kakve bi trebale biti i kakve bi ih vrline trebale krasiti.
‘Ta svojstva nisu ništa drugo nego iskrena pobožnost, stidljiva povučenost i neumorna radinost’, piše obraćajući se učenicama Domaćinske škole 1942. godine. Takav je, ‘tip domaćice kako si je zamišlja kršćanstvo’.
Osim što žena treba biti pobožna, ona mora i držati jezik za zubima. ‘Ako tko misli, da je pobožan, a ne zauzdava jezika svojega, nego vara srce svoje, njegova je pobožnost isprazna’, citira učenicima Bibliju.
‘Nju je Bog postavio kao čvrsti zid, koji ima da čuva žensku čast i poštenje. I možete biti posve sigurne, gdje se taj zid poruši, tamo je otvoren put životinjama u ljudskoj spodobi u svetište ženske časti i ponosa’, piše Stepinac i djevojkama preporučuje ponašanje svete Perpetue koju je, navodno, u amfiteatru pobješnjela krava nabila na rogove. Čim se svetica od toga malo pribrala, popravila si je haljinu i kosu.
Treća vrlina koja krasi žene je ‘neumorna radinost’. ‘Zadnja ide na počinak, prva ustaje, tako da se na nju uzalud ne oslanja srce muža njena.’
‘Nije tako s domaćicom, ako se uopće može dati ime domaćice ženi, koja je prezrela Boga, svoju stidljivost i pošteni rad. To je specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene. Odvratna je Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima’, piše Stepinac.
‘A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svetoga Pisma: ‘Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici’, piše Stepinac koji i danas u Hrvatskoj ima puno sljedbenika, a Crkva pokušava od njega napraviti kult.
